I PORED ČAK 20 POTVRĐENIH LISTA, NIKAD BLJEĐA PREDIZBORNA KAMPANJA: PROSJACI U ARMANIMA

S obzirom na to da su svi ozbiljniji politički akteri za posljednjih 25 godina sudjelovali u vlasti i da u ponudi nemaju ništa novo, jedina lista koja nedostaje je ona koja bi bila sačinjena od reprezentacije političara koji su pokazali da od svoje države mogu napraviti uređeno društvo.

Devet dana uoči izbora gotovo mirne duše može se izreći konstatacija kako je ova predizborna kampanja jedna od najbljeđih u novijoj višestranačkoj povijesti Srbije. Promatrano sa stajališta običnog građanina, ta je činjenica svakako dobra za održavanje mentalne higijene, jer su – za razliku od mnogih prethodnih – u ogromnom dijelu oslobođeni »sudbinske« patetike i »patriotske« retorike izbornih aktera. Zapravo, da građani ne znaju u kakvoj stvarnosti žive još bi mogli i pomisliti kako su ovogodišnji izvanredni izbori tek nešto sporedno što se u uređenim društvima mora rutinski (i civilizirano, naravno) odraditi i što svakako neće narušiti funkcioniranje institucija čija se stabilnost mjeri desetljećima, pa i stoljećima unazad.

Bezbrižne devedesete

Stvari, su međutim – bar za autora ovog teksta – mnogo gore nego što na površini »nikad uljuđenije predizborne kampanje« izgledaju. Opći je, naime, dojam – čak i kod protivnika aktualne vlasti – da je pitanje pobjednika na izborima riješeno danom njihovog raspisivanja, pri čemu je jedina nepoznanica kojim rezultatom. To što pojedini mediji (jedan tiskani se posebno ističe, pogodite koji) služe za raspirivanje spinovane panike iz sjedišta Vlade o neizvjesnosti izbora (»Mrtva trka: za Vučića 50,9, protiv Vučića 49,1%«) uz desertnu difamaciju njez, ovaj njegovih protivnika u vidu teksta o šefu izborne kampanje Demokratske stranke Krešimiru Macanu (»Radi za Pajtića, a u vreme ‘Oluje’ bio je saučesnik u Tuđmanovim zločinima«) više služi za kolektivno podsjećanje na razdoblje mladosti sadašnjeg Prvog Čovjeka iz lijepih devedesetih nego li kao informacija namijenjena građaninu koji drži do svoje inteligencije. A kada smo već kod devedesetih, recimo da nije samo opisani medij jedini pozitivan primjer koji je iz te bezbrižne ere izravno preuzet za potrebe današnje predizborne kampanje. Neee. Pa tu su i puni autobusi članova i simpatizera »po ugovoru« (»putni troškovi«, senvič i soook kao privremeni izvor prihoda), koji – nakon što završe višetjednu ekskurziju po Srbiji – u izbornoj pobjedi vide širom otvorena šarena vrata Stranač, ovaj Nacionalne službe za zapošljavanje.

Iako smo o tome već pisali – a kako je ponavljanje majčica znanja – nije zgoreg podsjetiti i zašto je ova predizborna kampanja baš ovakva kakva je. Znamo, naravno, da se temeljni uzroci slabe oporbe nalaze u njezinoj razjedinjenosti i neorganiziranosti. A znamo li (naravno da znamo, ali nije zgorega podsjetiti se) da su svi ozbiljniji akteri od 20 službeno potvrđenih lista od Republičke izborne komisije (RIK) u proteklih četvrt stoljeća prodefilirali u vlasti, pri čemu se njihovi rezultati razlikuju jedino u tome tko je rat izazvao i izgubio, odnosno tko je lopove legalizirao u biznismene. Takvih lista – što do jučer na vlasti, što u oporbi – je do sada 9, a stranaka na njima čak 19.

Pojednostavimo li ovu filozofiju na razinu razmišljanja običnog čovjeka, možemo izvući zaključak kako su i sami akteri svjesni da je sve manji broj građana koji vjeruje bilo kojoj njihovoj predizbornoj paroli, e da bi se više udubili u nju. Što ih je, i ove bivše na vlasti i one prije njih, sprječavalo da štite zakon kada je riječ bila o očitim, a brojnim protuzakonitim privatizacijama ili ga primjenjuju u slučaju Ustavom utvrđenog postotka izdvajanja za proračun Vojvodine? Što ih je, i ove bivše na vlasti i one prije njih, motiviralo da im u ministarstvima korijenje puštaju ljudi koji su – po resoru koji im je darivan – lijeni čak se i pojaviti na mjestu elementarne nepogode, odnosno nesposobni rasvijetliti slučajeve ubojstva dvojice vojnika na Topčideru ili smrti sedmero ljudi nakon pada helikoptera u Batajnici? Takvih »što ih je« slučajeva je na tisuće, a odgovornost za njih, u većoj ili mnogo većoj mjeri, snose isti akteri koje s političke scene Srbije miče samo jedna biološka kategorija o kojoj većina ljudi obično nerado govori.

Nešto je vrlo u državi Danskoj

Ima, međutim, i stvari koje pojedinim strankama i koalicijama – a takvih nije puno – idu na ruku kao da su ih same naručile. To se prije svega odnosi na prezategnute odnose Srbije i Hrvatske (zbog poglavlja 23), koji su gori bili jedino u vrijeme rata devedesetih, a zbog kojih će (odnosa) debeli kajmak s izbornih listića 24. travnja pokupiti… Pa znate već tko. U tu svrhu, znamo već tko – baš kao i krasnih kasnih osamdesetih i ranih devedesetih – preko medija javnosti pušta slike zločina iz Drugog svjetskog rata uz prigodan opominjući ton kako ni sadašnja pokoljenja sa sebe ne mogu sprati »kolektivni grijeh« svojih predaka. A zna se također i kome je, poput bajke o čudesnom grahu, rejting porastao na prijelazu s 31. ožujka na 1. travnja. Zbog (pr)ocjene Časnog suda da je projekt »Velike Srbije«, uključujući i retorziju (»humano preseljenje naroda«, uz prethodno čitanje imena »nepodobnih« građana) zapravo stvar slobode iznošenja političkih stajališta, nastavak ove igrice (naivnije čak i od verbalnog delikta) nesmetano će u zaklonu izbornog paravana započeti već one druge nedjelje zaokruživanjem listića s rednim brojem 4, a njezin razvoj nakon toga paralelno će se odvijati u skupštinskim klupama i javnom životu. I to na svim razinama.

A kada smo već kod razina, recimo i to da bar polovica ozbiljnih aktera (ajde, spomenimo ih: koalicija oko SNS-a, DS-a i SPS-a, LDP – LSV – SDS, Dveri – DSS, SRS, SVM i pokret »Dosta je bilo«) u ove izbore izlazi s različitim motivima. Prvi nabrojani u zagradi s dilemom hoće li opet nasjesti »šarmu« socijalista i pripustiti ih u neko ministarstvo i s dobrodošlicom najpoželjnijoj manjinskoj stranci. Tu vrijedi malo zastati i spomenuti kako je predsjednik najjače stranke vojvođanskih Mađara izjavio da ih republička vlast zanima tek na dosadašnjoj razini (državnih tajnika, prim. a.), ali i da je upravo on nositelj liste svoje stranke na pokrajinskim izborima, potvrđujući i mogućnost vladajuće koalicije u Skupštini Vojvodine u sastavu: SNS – LSV – SVM. Što se Skupštine Srbije tiče, teško je, osim spomenutih potencijalnih i tehničkih partnera, zamisliti neki drugi sastav buduće Vlade, dok će oporba, i ona lijeva i ona suprotna od nje, postizborne rane vjerojatno vidati svojim »jačanjem«, odnosno sklapanjem zakašnjelih, a beznačajnih saveza. Prava će se bitka, dakle, voditi oko saveza u Vojvodini, gdje je SNS-u unaprijed dano sudbonosno »Da« od SVM-a ogroman (ali ne nužno i dovoljan) kapital uoči izbora, a osim LSV-a (koji u Vojvodini nastupa bez LDP-a i SDS-a) nije teško pogoditi da svoj neupitni doprinos u Vladi »Banovine« priželjkuje i SPS. Ostalima, prije svega DS-u – ako se ne dogodi čudo, pa svi nezadovoljni apstinenti odluče glasati baš za njih – ostaje uspomena na 16 godina provedenih u vlasti za kojih nijednom nisu uspjeli Vojvodini osigurati sedampostotni proračun, a kamoli ozbiljnije poraditi na ustanovljavanju njezine izvršne, sudske i zakonodavne vlasti s pripadajućim joj izvornim prihodima. Mimo svih njih, upravo zbog činjenice da im je lider dobrovoljno izašao iz posljednje vlasti (nakon što se uvjerio u način njezina funkcioniranja), na svim razinama na izbore izlazi Pokret »Dosta je bilo«. Iako im se snaga procjenjuje oko cenzusa, njih, međutim, za sada nitko ne spominje kao poželjne partnere. Vjerojatno i stoga što su sami svojim rječnikom izjednačili moralnu vrijednost pozicije i opozicije.

Na koncu, ono što je zajedničko i ovim i svim ranijim izborima (a ponovimo da je ponavljanje majka znanja) jest otužna slika kada se najveći dio političara (inače, svakodnevno uglavnom bahatih i bogatih) za jedno kratko vrijeme pretvore u prosjake u light odijelima, koji svoje dostojanstvo građanima prodaju čvrstinom medenih obećanja i mliječnih ispunjenja. Takva preobrazba, fantazmogorična poput Kafkinog Gregora Samse, u našim uvjetima, a na temelju spomenutih istih likova na političkoj sceni Srbije tijekom proteklih 25 godina, priziva jedinu listu koju RIK (za sada) ne može proglasiti: onu koja bi bila sačinjena od reprezentacije političara koji su pokazali da od svoje države mogu napraviti uređeno društvo. Recimo, ako su kod RIK-a svoje sudjelovanje na izborima bez problema potvrdili Srpsko-ruski pokret ili Ruska stranka, zašto se već za sljedeće ne bi pojavila i Danska lista – Čista.
Zlatko Romić

Tekst je objavljen uz dozvolu nedeljnika „Hrvatska riječ”.