Zlatko Romić: Političar-redatelj

Što više vrijeme odmiče, sve se više čini realnim da se István Pásztor ozbiljno priprema za posve novu ulogu u odnosu na postojeće koje igra: uz već poznate role predsjednika Skupštine Vojvodine, predsjednika Saveza vovjođanskih Mađara (SVM), omiljenog Vučićevog partnera i produžene ruke Fidesza u Délvidéku id. Pásztor priprema scenarij u kom će on biti redatelj svim kazalištima u Vojvodini koja predstave igraju na mađarskom jeziku. Jedino je pitanje hoće li u tom svojstvu nastupiti jednokratno ili će se, pak, ovisno o rezultatima praizvedbe – odnosno, generalne probe – u toj ulozi pojavljivati i dalje. Sudeći po do sada iskazanim ambicijama kada je riječ o kazalištu, ova druga opcija i ne djeluje toliko nerealno.

Iako je u javnosti razmjerno slabo propraćena najava Istvána Pásztora s početka mjeseca s njegovog Facebook naloga da će “umjesto daljnjih izjava i priopćenja uskoro doći do razgovora između predstavnika kazališta i dogovora vezanih za njihovu budućnost”, njegova proročka misao djeluje sve više izvjesnom, jer za dobru predstavu treba i dobar scenarij, a za to, naravno, treba vremena. Razlog za takvo uvjerenje su opet njegove riječi iz iste objave: “U ovom procesu ja želim biti inicijator. Ni manje ni više!”. A razlog za njegovu želju da se “u ovom procesu” u ulozi “inicijatora i moderatora” pojavi kao redatelj također je poznat: nezadovoljstvo predstavom “Kazimir és Karolina” Tanyaszínház-a (Salašarsko kazalište) u čiju se izvedbu, zajedno s predsjednikom Mađarskog nacionalnog vijeća (MNV) Jenőom Hajnalom, trapavo (a bahato) umiješao, polučivši za sebe još gori rezultat, jer je bina u Kavilou od toga dana bila premala da primi sve zainteresirane gledatelje koji su dolazili iz svih dijelova Vojvodine, uključujući i reportaže beogradskih kritičara iz “đilasovsko-šolakovskih medija” kakvi su, primjerice, Danas i Nova.

Boljim poznavateljima Pásztorova opusa nije nepoznato da se slična “proba” već odigrala u subotičkom Narodnom kazalištu kada je na mjesto ravnatelja Drame na mađarskom postavljen Attila Andrási, što ne samo da je izazvalo nezadovoljstvo, ogorčenje i bojkot gotovo cijelog glumačkog ansambla koji mu je formalno bio podređen nego je preko noći stvoren pokret Második Nyilvánoság (Druga javnost) kog su činili upravo glumci Drame na mađarskom, te brojni drugi članovi, nezadovoljni politikom SVM-a koju dobrim dijelom karakterizira i uplitanje tamo gdje to ni programski, ni moralno ni logički ne bi smio činiti. Rezultat svega bio je, toga se vjerojatno ni ne sjećamo, tihi odlazak Andrásija i postavljanje novog ravnatelja. Uostalom, primjer s kazalištima nije jedini, jer je nekoliko godina prije toga uspješno izvedena premijera smjene glavnog i odgovornog urednika Magyar Szó-a Csabe Pressburgera, što je polučilo prosvjede kolega i sugrađana ispred zgrade MNV-a u Subotici.

Što bi, onda, toliko moglo iziritirati Pásztora da svjesno riskira svoj ugled i ponovno se vine u uvijek neizvjesne umjetničke visine: briga za kvalitetu predstava mađarskih ansambala u Vojvodini, neostvarene mladalačke želje ili pak osobni inat zbog netom postignute katastrofe s Tanyaszínházom? Umjesto nagađanja, poslužimo se opet njegovim riječima, upućenim u otvorenom pismu potpore Hajnalu koji je tražio odustajanje od daljnjeg igranja “Kazimira i Karoline”, gdje Pásztor tvrdi kako publika Tanyaszínháza “već šestu godinu trpi njihove predstave”, a da ih pri tomu “nitko ne kontrolira”! Prije no što prijeđemo na ključni dio ove rečenice, postavimo samo pitanje: kako to publika može trpjeti nečije predstave? Je li ta publika odreda luda ili je sačinjena isključivo od sadomazohista? To je jedino moguće objašnjenje, jer normalna publika, ako joj se ne dopada, predstavu napusti usred izvedbe ili, razočarana “proizvodima” određenog ansambla prestane odlaziti gledati njihove komade.

Najbitnije u cijeloj priči je, naravno, završetak citiranog dijela rečenice: da Tanyaszínház “nitko ne kontrolira”. Ako se smisao odnosi na to da bi predstave Tanyaszínház-a kog “nitko ne kontrolira” potencijalno mogle dovesti do potpune anarhije i apsurda u kojima bi glavni glumac mogao biti, recimo, Jenő Hajnal, a redatelj čak i István Pásztor, potpuno se slažemo s Istvánom Pásztorm. Ta predstava je već viđena i nije pokazan veliki interes za njeno repriziranje. Ako se, pak, smisao odnosi na to da bi Tanyaszínház, ali i druga mađarska kazališta u Vojvodini, trebalo staviti pod kontrolu po umjetničkim kriterijima političara tako što će se na rukovodeća mjesta dovesti “kulturpropovi” za kakve smo čuli tridesetih, četrdesetih ili pedesetih godina prošlog vijeka, onda se suštinski opet vraćamo na isto, samo pod drugim imenima: tiranija, diktatura, autokracija…

Usput i pitanje: koji to umjetnički dometi kvalificiraju Istvána Pásztora da mu uopće padne na pamet da upravo On odlučuje o repertoaru i sudbini mađarskih kazališta u Vojvodini?

Tekst je objavljen u Hrvatskoj riječi, a prenosimo ga uz dozvolu autora.