Zlatko Romić: Kompromis na putu dosljednosti

“Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju.”

Iza ove kratke rečenice, koja stoji na netom otkrivenom spomeniku biskupu Ivanu Antunoviću u parku pokraj katedrale svete Terezije Avilske, djeluje bar tako, krije se sama esencija koja je obilježila njegov život i, što je još važnije, poruka današnjim i budućim generacijama da slijede njegovu misao.

Vjera, nacija i jezik bili su i ostali temelji na kojima se gradi kolektivni identitet, sazdan od mnoštva ostalih individualnih ljudskih razlika. Vjera, nacija i jezik, kada se uz nju doda pridjevska zamjenica »sve«, dobivaju na snazi do visina čiste ideje, potirući pred sobom sve ostale svakodnevne potrebe.

Drugim riječima, za vjeru, narodnost i riječ svoju – kako je govorio sam Antunović, a s čim se slažu i oni koji su mu spomenik postavili – potrebno je dati »sve« (što imaš: od materijalnih dobara, preko ugleda i odricanja čak i od ateizma, do samog života).

»Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju«, ako sam približno točno shvatio misao pokojnoga biskupa (koji to, u stvari, i nije bio), vodilja je koja na životnom putu ne trpi kompromis. Ili je on, zapravo – kako ćemo vidjeti na živopisnom primjeru postavljanja spomenika Ivanu Antunoviću – sama suština takve doktrine: put do dosljednosti popločan je najboljim kompromisima. 

Priča za javnost o onome što je prethodilo podizanju spomenika Ivanu Antunoviću dugačka je, slojevita i uglavnom poznata. Ono što je, međutim, manje poznato je činjenica da je oko otkrivanja spomenika, i to samo dan ranije (14. listopada), posredovao gradonačelnik Stevan Bakić, i to baš na temelju kompromisa.

Naime, kao što je poznato, Skupština grada usvojila je 28. svibnja ove godine odluku da na prostoru pored katedrale bude postavljen spomenik Ivanu Antunoviću (1815. – 1888.), a inicijativu za to, kao što je poznato, podnijelo je Katoličko društvo “Ivan Antunović”.

Kako kaže predsjednik ovog društva vlč. Ivica Ivanković Radak, ta je inicijativa stara pet godina i sve što je do današnjih dana urađeno, urađeno je zajedno s Hrvatskim nacionalnim vijećem (HNV) i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH).

I kada je stvar privedena kraju – nakon dugotrajnih peripetija oko dobivanja dozvole, izrade elaborata, stvaranja idejnog rješenja, odljeva… sve u svemu oko 30.000 utrošenih eura – poput najboljih crnih komedija pojavljuje se predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca (SBB) Mirko Bajić sa starijom oporukom i svježim pravnim kvakama: istu inicijativu, ponovio je on na nedavnoj konferenciji za novinare, SBB je podnio još 2013., a za ovu posljednju je i sam glasao, jer se među inicijatorima ne spominju niti HNV niti ZKVH!

Pojačavši svoje tvrdnje da bi stavljanje potpisa da spomenik podižu KD “Ivan Antunović”, HNV i ZKVH bio “akt asimilacije” prema Bunjevcima koji odriču da su Hrvati, i optuživši predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i ravnatelja ZKVH-a Tomislava Žigmanova da time narušava međunacionalne odnose u gradu, stvar je došla do gradonačelnika, koji je na sastanku prošle srijede – a to nam je potvrdio vlč. Ivica Ivanković Radak – prelomio: može spomenik, ali bez potpisa tko ga je postavio!

Gledajući i iznutra i sa strane, stvar oko spomenika Ivanu Antunoviću tragikomična je u svakom svom detalju, počevši od toga da čak i svaki križ na najneprometnijem litnjem putu ima potpis tko ga je tamo postavio.

Tragikomičnima sada zvuče i godinama izricane riječi Tomislava Žigmanova i predsjednice HNV-a Jasne Vojnić – posljednji puta javno izrečene 4. rujna ove godine prigodom potpisivanja Sporazuma o postavljanju spomenika Ivanu Antunoviću – da će tim činom u gradu »biti obogaćena spomen obilježja koja su vezana uz mjesnu kulturu i povijest ovdašnje hrvatske zajednice«, odnosno da je taj čin važan moment, jer je ovo »prvi puta u posljednjih 30 godina da hrvatske institucije podižu spomenik važnoj povijesnoj ličnosti«.

Još tragikomičnije u cijeloj priči je to što su otkrivanju spomenika 15. listopada (na dan svete Terezije Avilske) prisustvovali i ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman i predsjednik Pokrajinske vlade Igor Mirović, jer su tom prilikom, praveći se da ne znaju ništa o događaju od prethodnog dana, i sami pristali na kompromis: može se govoriti o hrvatskom spomeniku ako o tome na njemu ništa ne piše.

Tragikomičan je, a kakav bi drugačiji i mogao biti, i odnos brojnih medija koji su ovaj događaj zabilježili samo zbog prisustva predstavnika dvije države, a da se pri tomu nisu pozabavili i inače omiljenim im pikanterijama koje je Bajić podastro nekoliko dana ranije.

Najtragikomičniji u cijeloj priči ipak je sam Mirko Bajić. Žalosno je to, recimo, što je svoj uspjeh u brisanju potpisa dvije hrvatske institucije izgradio upravo o njihovom trošku. Komično je, pak, što mu ta mudrost šutnje (znao je, naravno, tko sve za ovih pet godina stoji iza ove inicijative i što rade) nije donijela ništa bolju poziciju u odnosu na onu koju je i do sada imao, o čemu podjednako svjedoči i prisustvo i riječi predstavnika tri institucije koje su spomenik izgradile i zvaničnika dvije države na njegovu otvorenju, kao i samo njegovo odsustvo s istog čina.

Na koncu, i pitanje: kako vam u ovoj smjesi smijeha koji tjera na suze sada zvuče riječi »Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju«: kao krupna slova na kamenu o beskompromisnoj borbi ili pak kao najobičniji kompromis na putu do slova na kamenu?

I vlastite slave.