ZLATKO ROMIĆ: DOMINACIJA NEINVENTIVNIH I ISPODPROSJEČNIH

Mnogi mediji, a samim tim i novinari u njima, obnažene kreštalice s mikrofonom u ustima, nabildane i po tijelu istapetirane kriminalce i slične polupismene i bahate protuhe uvode u kategoriju kulturne vrijednosti od društvenog značaja i općeg interesa

U više gradova u Srbiji proteklih dana održani su skupovi Novinari ne kleče, s ciljem da se skrene pozornost na ponižavajući odnos vlasti prema medijima, ali i na druge probleme novinarske profesiji te društva uopće. O ovim pitanjima razgovarali smo s jednim od sudionika akcije Novinari ne kleče, subotičkim novinarem Zlatkom Romićem.

[quote color=”#000000″ bgcolor=”#f4f4f4″ bcolor=”#aa2323″]Romić se novinarstvom bavi više od dvadeset godina. Radio je u više subotičkih medija, te kao dopisnik beogradskog Danasa i novosadskog Dnevnika. Suradnik je ovdašnjih medija na hrvatskom jeziku – Žiga, Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice, te tjednika Hrvatska riječ. Jedan je od pokretača internetskog portala Magločistač.[/quote]

HR: Bili ste jedan od govornika na prosvjedu pod nazivom Novinari ne kleče koji je u ponedjeljak održan na novosadskom Trgu slobode. Tada ste ocijenili da u društvu »nedostaje građanske solidarnosti« te naveli kako »klečanje nije pitanje samo novinara i novinarki, već svih građana ove države«. Koji su, po Vama, razlozi za ovakvu društvenu situaciju?

Mislim da su tri ključna razloga za to: apatija, nepovjerenje i nedostatak solidarnosti. Nakon mnogih neuspjelih prosvjeda u našoj bližoj prošlosti, pri čemu posebno izdvajam 5. listopada 2000., ljudi su izgubili i volju za i vjeru u promjene, jer su sve garniture vlasti nakon toga iznevjerile njihova očekivanja. Osim toga, ni ono što se danas naziva oporbom ne vidi ono što vidi svaki srednjoškolac: promjena vlasti moguća je samo ujedinjenjem rascjepkanih frakcija jedne u biti iste političke ideje. Postojeći lideri oporbenih strančica svojim i ranijim i sadašnjim ponašanjem potrošili su kredit povjerenja kod građana da bi ovi iskreno stali uz njih. S druge strane, ti isti građani imaju privid jake vlasti, koja svoju moć snaži skoro svakodnevnim obećanjima, te im se vjerojatno uzaludnom čini i sama pomisao da bi javnim prosvjedom mogli nešto promijeniti. Konačno, solidarnost i inače nije kategorija kojom se naše društvo može hvaliti. Bio sam na mnogim prosvjedima i uvijek mi je žalosno bilo vidjeti da se poljoprivrednici, radnici, studenti ili umirovljenici sami bore za svoja prava, nerijetko i uz otvoreni podsmijeh ili prijezir građana koji tuda prolaze. O tome da se u razvijenim društvima policajac pentra na drvo kako bi spasio mače dok kod nas čovjek umire od infarkta na ulici, a da mu nitko ne pomogne izlišno je i govoriti.

HR: Kako ocjenjujete položaj novinarske profesije u Srbiji? Vjerujete li da se takvo stanje može promijeniti?

Položaj novinara u društvu nije ništa bolji niti gori u odnosu na ostale kategorije građana. Ono što je, međutim, specifično za ovu vrstu posla je da upravo novinarstvo daje priliku da se problemi prepoznaju i da se na njih na analitičan i kritičan način ukazuje kako bi se i kod građana, na žalost većinom letargičnih, probudila ista svijest. Na žalost, mnogi mediji, a samim tim i novinari u njima, obnažene kreštalice s mikrofonom u ustima, nabildane i po tijelu istapetirane kriminalce i slične polupismene i bahate protuhe uvode u kategoriju kulturne vrijednosti od društvenog značaja i općeg interesa. Takva uređivačka politika najvećeg dijela medija, u kombinaciji sa sve većim naplavinama »šojića«, »šarenica« i sličnih neinventivnih i ispodprosječnih, ali zato skupih, emisija na državnoj dalekovidnici ne govori samo o tome da je za njih mediokritetstvo najpoželjnije stanje svijesti kod građana nego o samoj prirodi ljudi koji taj cilj promoviraju. Drugim riječima: položaj novinara u Srbiji uglavnom je klečeći, a promijeniti se može ustajanjem. I za to stanje novinari su sami odgovorni.

HR: Koji mediji, po Vama, poštuju kodekse novinarske profesije, što osobno držite da bi građani trebali čitati, slušati ili gledati?

Uz rizik da nekoga ipak izostavim, mogu reći kako izbor ipak nije velik. Od tiskanih medija to je jedino Danas, a od elektroničkih svakako Radio-televizija Vojvodine. Izborom tema i načinom njihove obrade ova dva medija nemaju nikakvu konkurenciju u ostalim nacionalnim tiskanim i elektroničkim medijima, jer ćete i u jednom i u drugom pronaći sadržaje kojih se ostali klone, vjerojatno ne iz samo njima znanih razloga. Na sreću, postoji i određeni broj portala poput Autonomije, Cenzolovke ili Južnih vesti, te, svakako, Njuza koji također njeguju duh analitičkog, kritičkog, a ovi posljednji i satiričnog promišljanja stvarnosti. Tu bih svakako uvrstio i Novosti, koje, iako izlaze u Hrvatskoj, svojim tekstovima privlače pozornost i čitatelja u drugim zemljama ex Jugoslavije. Ipak, ugašeni splitski Feral Tribune, a kod nas posljednja Borba, koja je živjela svega desetak mjeseci, bili su nenadmašni uzori profesionalnog novinarstva na ovim prostorima. To što oni danas u Hrvatskoj i Srbiji više ne postoje najbolji je odgovor ovdašnjih društava na pitanje trebaju li im ovakvi mediji.

HR: Kako vidite stanje u medijskom prostoru na hrvatskom jeziku u Republici Srbiji?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome u kom kontekstu se ono gleda. Ako gledamo s čisto profesionalnog stajališta, stanje i nije baš pretjerano pohvalno. Osobno mislim da su i u pisanim, a napose u elektroničkim medijima, politika i političari ovdašnje hrvatske zajednice zastupljeni u mjeri u kojoj to objektivno ne zaslužuju. Isto to mislim i kada je riječ o Crkvi, kao i o temama koje se tiču života i rada kulturno-umjetničkih udruga. Dakle, zbog kombinacije politike, religije i folklora nerijetko ispaštaju »teme od općeg interesa«, kao što su gospodarstvo, problemi umirovljenika i slično, a koji se tiču i ovdašnjih Hrvata kao građana ove države. Osim toga, po mom mišljenju, primjetan je i izostanak analitički, a napose kritički intoniranih priloga i tekstova što u značajnoj mjeri utječe na njihovu slabiju kvalitetu. S druge strane, usporedimo li medije na hrvatskom u odnosu na medije većine drugih manjinskih zajednica, s izuzetkom mađarske, primijetit ćemo kako i u elektroničkim i u pisanim medijima na hrvatskom ima i tema i sugovornika kojih u drugim nacionalnomanjinskim medijima nema. Pri tomu treba reći da dobar dio njih postoji znantno dulje u odnosu na hrvatske. Ipak, smatram da to ne može biti opravdanje da se ne radi na poboljšanju kvalitete sadržaja, i u interesu posla kojim se bavi i u interesu slušatelja, gledatelja i čitatelja. Za to bi, osim dobre volje, bila potrebna i profesionalna obuka.

HR: U javnosti se više puta mogla čuti ideja kako bi svi javni mediji, osim dva javna servisa, trebali preći na projektno financiranje. Bi li, po Vašem mišljenu, u takvim uvjetima mogli opstati manjinski mediji, poput Hrvatske riječi, koji se sada redovito financiraju od države?

U takvim uvjetima manjinski mediji, a napose Hrvatska riječ, sigurno ne bi mogli opstati u obliku u kom trenutačno postoje. Manjinski mediji po svojoj naravi nisu niti tržišni niti profitabilni i oni ne mogu opstati bez pomoći društva, odnosno države. Ako dođe do ostvarenja te zamisli, a to uopće nije teško zamisliti, lako se može dogoditi da će projektno financiranje manjinskih medija u praksi zapravo biti stvar sposobnosti lobiranja, i to na temelju odnosa političke moći, a ne snage argumenata predočenih u tekstu samoga projekta, pa čak i samog nepoštivanja pravnih normi koje se tiču prava manjina. Ako se to možda i čini nerealnim, dovoljno je samo prisjetiti se posljednjih primjera gašenja lokalnih radio stanica, s kojima su nestajala i uredništva koja su program emitirala na jezicima nacionalnih manjina. Kada je riječ o financiranju manjinskih medija, osobno mislim da je izlaz negdje na sredini postojećeg stanja. Drugim riječima, mislim da bi trebalo zadržati postojeći način financiranja, ali uz znatno jaču kontrolu načina utroška sredstava, uključujući tu i samu kvalitetu objavljenih sadržaja.

HR: Jedan ste od pokretača internetskog portala Magločistač, koji postoji od ožujka 2015. Kažite nam više o koncepciji portala; kako ste zadovoljni njegovom posjećenošću, komentarima?

Magločistač je nastao iz razloga o kojima sam govorio odgovarajući na prethodna pitanja. Dakle, nastao je iz potrebe da se o životu u Gradu, ali i u društvu uopće progovori na način za koji mi smatramo da je ispravan. I pored toga što u gradu postoje i tiskani i elektronički mediji, kolegica Natalija Jakovljević i ja smatrali smo da nijedan od njih, iz straha, oportunizma ili konformizma ili svega zajedno, ne pristupa temama na pravi način ili ih, jednostavno, izbjegava. Kada je riječ o tome jesmo li zadovoljni postignutim, odgovor je potvrdan. Naime, i pored potpune blokade najvećeg dijela lokalnih medija, čak i kada je riječ o našim humanitarnim akcijama poput pomoći izbjeglicama s Bliskog istoka ili napuštenim životinjama, Magločistač je i kod čitatelja u Subotici, ali i izvan nje prepoznat kao portal koji se zalaže za poštovanje ljudskih, a samim tim i manjinskih prava, kao i za poštovanje i, što je još važnije, provedbu Ustava i zakona ove zemlje. U čijem kršenju prednjače oni od kojih se očekuju da ih prvi poštuju: čelni ljudi ove zemlje.

Razgovarao: Davor Bašić Palković (“Hrvatska riječ”, 29. januara 2016.)

Tekst je objavljen uz dozvolu nedeljnika “Hrvatska riječ”.