Izvor: Služba za skupštinske poslove
… čak niti kada si političar ne bi smio zaboraviti da se ispod njega krije čovjek. Ili Čovjek.
Solidarnost i empatija pojmovi su koji imaju težinu karaktera, ali i riječi čija se lakoća može usporediti s listom na vjetru. U svojoj osnovi udaraju na najtananije osjećaje, bilo da u praksi potvrđuju svoje značenje ili ga pak niječu.
Kao društvo, u tom smislu, baš se i ne možemo pohvaliti viškom ovih osobina. Dapače, prije bi se moglo reći da smo u tome u dubokom deficitu. Za potvrdu ove tvrdnje poslužit ću se ranije iznošenim primjerima odsustva solidarnosti i empatije: kada su, recimo, polojoprivrednici prije 10-20 godina redovito provodili modernu verziju Seljačke bune u cilju ostvarenja svojih prava, nitko ih u tome nije podržao – ni prosvjetni, ni zdravstveni, ni obični radnici, ni sindikat(i). Kada su – na radost svojih učenika i uz njihovu punu podršku – prosvjetni radnici u više navrata štrajkali, poljoprivrednika ni od korova da pokažu svoju solidarnost i empatiju i podrže ih. Kada su, pak… Razumijete: načelo “gledaj svoja posla” i “ne brini tuđu brigu” univerzalni su model ponašanja najvećeg dijela ovog društva, desetljećima uronjenog u apatiju i sebičnost.
Korona, koja je preko noći globalno postala najfrekventniji termin, je pojmovima solidarnosti i empatije podigla cijenu poput zlata na svjetskoj burzi. Nema dana da se njihova suština, najčešće kada je o liječnicima riječ, ne ističe do granica neukusa i da ih se na taj način, baš poput onog lista na vjetru, zapravo obezvrijedi. Posljednji u nizu takvih primjera, kojih je svakodnevno na šlepere u medijima, je slučaj donacije mađarske Vlade subotičkoj lokalnoj samoupravi. Riječ je, naime, o tome da je – kako su lokalni mediji prenijeli – zahvaljujući “intervenciji” predsjednika Skupštine grada Bálinta Pásztora Vlada Mađarske zaposlenima u lokalnoj samoupravi u ponedjeljak dostavila 8.000 zaštitnih maski. Na prvi pogled, odnosno čitanje, odnosno slušanje… sve O. K., hvale vrijedno, ma… nema(m) riječi.
Ono što, međutim, daje gorak okus ovoj slatkoj informaciji jest sama činjenica da se od tog događaja pravi vijest od lokalnog značaja. Da je ostala među debelim zidinama Gradske kuće kao top secret za preko 300 uposlenih djelatnika u toj firmi, uključujući tu i članove njihovih obitelji, rodbinu, susjede, prijatelje i poznanike postala bi tek javnom tajnom kojoj bi svatko od njenih čuvara, u ovisnosti mnoštva različitih faktora, dodavao ili oduzimao od izvornog sadržaja, s velikom vjerojatnoćom da bi se u mnogim verzijama ime Bálinta Pásztora i veličina mađarske Vlade negdje izgubili ili pak krivo interpretirali. Ovako, poseglo se za starim dobrim receptom, koji s koljena na koljeno koristi svaka ovdašnja lokalna samouprava: pozovi novinare neka snime i zabilježe našu sposobnost i humanost.
U moru zbunjujućih preporuka, uredaba i naredaba ovo je, recimo, baš zanimljiv detalj. U tom moru se – ako i postoji – negdje na dnu preporuka, uredaba i naredaba zagubila ona koja propisuje tko je dužan osigurati maske: poslodavac o svom ili uposleni o svom trošku? Ako je točan prvi odgovor, zašto se iz proračunskih rezervi nije poseglo za oko 1.500 eura i nabavilo 8.000 zaštitnih maski za uposlene u lokalnoj samoupravi i mirna Bačka? Ako je točan drugi odgovor, zašto se za isti iznos imena Bálinta Pásztora i mađarske Vlade uzdižu na razinu mecena? Zamislite samo na što bi (još) ličili lokalni mediji kada bi svaki pekar, mesar, trgovac ili livac pozvao novinare da im priopći kako je, zahvaljujući vlastitoj inicijativi, preko svog kuma iz Danske svojim uposlenima nabavio 200 maski i 60 pari zaštitnih rukavica? Pa bili bi to događaji koji bi doveli do inflacije humanosti, a to bi pak dovelo do iscrpljenosti novinara koji ništa drugo ne bi radili nego samo javnosti prenosili hvalospjeve poslodavaca i mecena o vlastitoj sposobnosti i dobroti, što bi na koncu moguće i dovelo do štrajka »poslenika sedme sile« zbog proizvodnje obezvrijeđenih sadržaja.
Što je, onda, Bálint Pásztor mogao (u)raditi u ovom slučaju? Odgovor je jednostavan i može ga, izravno ili između redova, naći u mnoštvu literature, počevši od Biblije: u tišini, poput dolazećih Mikulaša ili Djeda Božićnjaka, primiti poklon mađarske Vlade i dati ga svojim podređenima da ga razdijele svojim podređenima. Moguće je da bi onda riskirao da njegova gesta ne bi bila na zasluženi način društveno vrjednovana ili bi pak (ne daj, Bože) čak bila i krivo interpretirana, ali bi njegovo ime i prezime i u jednoj i u drugoj situaciji djelovali nekako više ljudski, a manje politički. Mogao je, dakle, biti samozatajan poput Ilije Čvorovića, tješeći se “ako me se sete, sete…”. Ali, nije.
A kad već nije i nema namjeru ovakve stvari prepuštati prevrtljivoj sudbini slučaja i kada javnost, po ugledu na Božanskog (u novopazarskoj bolnici, recimo), časti otkrivanjem vlastite sposobnosti i humanosti, evo i jednog prijedloga: neka založi svoj politički ugled i neka od Viktora Orbána osobno zatraži pomoć za malo više ugrožene kategorije ljudi od zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Za migrante, recimo, u Prihvatni centar. Za beskućnike, u Crveni križ. Za siromašne obitelji, u Centar za socijalni rad… Ide vrijeme darivanja, vrijeme solidarnosti i empatije, vrijeme samozatajnosti, ali i vlastitog preispitivanja. Idealno je to vrijeme da se u pohodu milosrđa zbace balasti kamera i mikrofona, odrekne od krupnih riječi u svrhu samoreklamiranja i pristupi bogougodnom poslu šutke. Jer, samo je to ispravan put da te se »sete«. Ali, i put na kom te prva greška otpuše poput lista na vjetru. Zbog toga, je li, čak niti kada si političar ne bi smio zaboraviti da se ispod njega krije čovjek. Ili Čovjek.
Tekst je objavljen u Hrvatskoj riječi, a prenosimo ga uz dozvolu autora.
Jedan Komentar na
“Zlatko Romić: Humanost u reklamne svrhe”
“…zahvaljujući “intervenciji” predsjednika Skupštine grada Bálinta Pásztora…”
… i populisti orbánstanske provenijencije, predvodniku (jednome od) jedne nacionalne stranke, pa prema tome, po definiciji, i nacionalističke. (Za čardaš & citere zaduženi su neki na donjim razinama, birači gorespomentoga mutljavog lika).
Valentin je još uvijek “malji deca” u politici, bez obzira što ga je tatko Stipa prilično davnijeh dana “inicirao” međ` odabrane. A i razlika među njima je drast`ćna. Ćaća mu imade prefrigane, sitne okice s kojima strelja gdje god pogleda, i što god vidi & to mu se dopa`ne, to zemi. U ljigavosti nema mu premca meždu vojvođanskim politikusima. Sinček, pak, ima krupne oči k`o u teleta pa s toga svijet oko sebe i promatra blagotelećim pogledom. On će jednoga dana, ako potraje tu gdje je, a mua se iskreno nadam da neće, postati političar podoban jednome Koštunici međ` Srbljem. Kada se bude jednom stropoštala mađarsko-naprednjačka kula od karata, i prašina se slegne, on će se braniti riječima, tipičnim za takve ugursuze, “ne znam ja ništa… nisam ja odavde”. (Slušao sam ga dva puta poduže na nekim snimkama i oba puta sam zadrijemao. Dosadan je i na mađarskom i na srpskom. Tad sam kaz`o, idi momak u mačku piterinu lepu! Kuri tebe bolac za te jadnike kojima trkeljaš! Neki moji sugrađani Mađari, koje osobno znam, pokupili su svoje Ugarske putovnice i odpelali netko u Njemačku, netko u Irsku, a poneki i preko Velike Bare. Ne znam nijednog koji je otiš`o kod Viki bačija, sam ili s obitelji).
***
“Odgovor je jednostavan i može ga, izravno ili između redova, naći u mnoštvu literature, počevši od Biblije..”
(Ovo je dobro!) Ima ovdje nekih *anaonimusa* koji spominju “hrišćansku demokraciju” koja je, jel, u punom “zamahu” u Orbanistanu & susjedstvu. Ti i takvi bijednici, koji su uskraćeni za popriličan broj malih moždanih, a sivih, vijugica, povjerovaće populističkim šalabahterima, sklonim fašizmu, što god oni verbalno ispljunu. Pa kada već vjeruju u brončanodobnu “mudrost” što ne bi i u “proroke” novijeg datuma, koji se zaklinju u tradišn & kršćanski relidžn a da temeljnu literaturu svoje sujevjernosti nisu niti pročitali. Jer da jesu, našli bi onđe i nešto kao ovo recimo: ”Neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica” – (ovo je i štovani Romić imao, pretpostavljam, na umu).
E, sad, pod uvijetom da posjeduju “riznicu svakojakijeh mudrosti” u tiskanom obliku u svojoj osobnoj knjižnici (a i ovo pod uvijetom da takvo što imaju, mis`m, na biblioteku), neka pronađu mjesto iz kojega je gornji citat. Mala pomoć: ima neka gora, na kojoj se drži nekakva besjeda. No većina kršćana je uspijela pročitati jedino naslov te knjige na prednjim koricama i na hrbatu – “Biblija”. U boljem slučaju (jedna od varijanti je) – “Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta”. I to je sve. A možda i nije. Možda su uspijeli još pročitati sadržaj, kazalo, i tako to, pa kad su vidjeli kolk`o tu slova & ostalih još nepoznatijih znakova ima, odustali su od zamaranja svoga mozga, hendikepiranog dozlaboboga. A i ne mogu da sjete di su ostavili takav zblentavljeni ne-um, tako da piši kući propalo.
+++
(Nagradno pitanje za kršćane svih fela und boja: koliko puta Šejtan u Bibliji ubija ljude, a koliko puta to čini „dobri boga“? Nagrada je Kvisko plus injekcija sproću koronavajrusa koja se daje & izravno prenosi u TV emisiji pod nazivom – „Koliko volim čika Gejca?“)
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.