DVA PRIMJERA ZBOG ČEGA SU U SRBIJI PROSVJEDI OSUĐENI NA PROPAST: SOLIDARNI U MAŠTI, PODANICI U PRAKSI

Neuspjeli prosvjedi poljoprivrednika i novinara, kao i brojni raniji, još jednom su pokazali kako se pojmovi humanosti i suosjećajnosti kod nas uglavnom nalaze u sferama stereotipa

Uobičajeni domaći stereotipi, a bogami i predrasude, narode sjevernog dijela zapadne Europe (uglavnom germanske) opisuju kao hladne, nedruželjubive, nemaštovite, ne baš lijepe, frigidne, a nerijetko i škrte osobe. S druge strane, »Mi« smo takvima – po vlastitom skromnom, ali zato objektivnom mišljenju – sušta suprotnost: srdačni, gostoprimljivi, inventivni, duhoviti, ljubavnici bez premca i uz to još, naravno, i široke duše. Ukratko: prava domaća inačica »latino« tipova. Prijeđe li se, međutim, iz romantizma na stranicu realizma stvar ponekad umije biti i ponešto drugačija.

Medena uzica represije

Foto: Magločistač

Uzmimo, primjerice, pojam ljudske solidarnosti. Dok je ona na hladnom Zapadu dovedena gotovo do ravni sustavne kategorije, kod nas malo-malo pa zakaže i na najdrastičnijim primjerima gaženja elementarne ljudske logike i dostojanstva. Tako, recimo, hladne, nedruželjubive, nemaštovite, impotentne, ružne i škrte nacije – odnosno njihovi sindikati – začas paraliziraju državu ukoliko se problem dogodi kod samo jedne društvene kategorije (poljoprivrednici, avio prijevoznici, vozači…) dok se kod nas na takvu vrstu (samo)organiziranosti još uvijek gleda kao na vijesti iz budućnosti.

Zbog toga se, naravno, ne moramo vraćati u daleku prošlost, čak ni u onu, kako se obično naziva, bližu. Za ovu prigodu sasvim je dovoljno prisjetiti se dva primjera iz prosinca prošle i siječnja ove godine. Prvi se tiče prosvjeda poljoprivrednika, a drugi novinara. Oba su, kao što se moglo i pretpostaviti, i prije no što su započeli bili osuđeni na propast.

Izvor: Novinari ne kleče, Facebook

Iako od starta osporavan i od poljoprivrednika i od većeg dijela stručne javnosti i od (budimo pošteni) (naj)većeg dijela medija, Zakon o poljoprivrednom zemljištu – donesen isključivo u interesu domaćih i stranih tajkuna – Skupština Srbije usvojila je koncem prosinca prošle godine bez ikakvih problema. Trotjedni prosvjedi malobrojnih poljoprivrednika i njihova namjera da traktorima uđu u Beograd (ne bi li spriječili usvajanje i ozakonjenje tajkunske nacionalizacije dijela državnog blaga) uzdrmali su temelje ovog režima koliko i vremešni komarac mladog bika. Pri tome se hinjena volja Ministarstva poljoprivrede za dijalog s prosvjednicima još jednom pokazala kao medena uzica demokratičnosti kako bi se prikrilo pravo lice represije (onemogućavanje slobode kretanja) u kojoj su mu, kao i uvijek do sada, svoju nesebičnu pomoć pružili pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova.

Ništa bolje nisu prošli niti novinari, koji su – nakon vulgarne i ponižavajuće izjave ministra obrane Bratislava Gašića da voli novinarke koje lako kleknu – do sada u desetak gradova Srbije održali četiri prosvjeda. Uzaludni su bili svi proglasi, priopćenja i govori u kom su novinari Božanskog p(r)ozivali da održi danu riječ i predloži Skupštini Srbije da po hitnom postupku smijeni ministra za tjelesne položaje. Ništa od toga! Eno Gašića, ornog za daljnju obrambenu rječnu jurnjavu, naravno s ministarskom plaćom i vjerojatno bez ikakvih umanjenja zbog pomanjkanja pristojnosti i, shodno tomu, kaljanja ugleda dužnosti koju obnaša.

Klečanje iz inata

Foto: AGVisual (Antonio Gabor)

Što nam ova dva i predobro poznata primjera pokazuju? Prvo i osnovno, u oba slučaja riječ je o zapanjujućem odsustvu empatije za tuđu nevolju. Naime, i kod prosvjeda poljoprivrednika i kod novinara najveći broj »kolega« na očitu nepravdu i prostakluk koji dolaze iz najviših sfera vlasti gledao je s neskrivenim prijezirom, pokazujući na taj način da su svaki vid rasipništva, otimačine, drskosti i bezobrazluka spremni dočekati u njima za takve prilike jedinom prirodnom položaju – klečeći. Što reći o ostalim kategorijama građana kojih se ova problematika, kao, ne tiče? Ništa drugo do li to da su nepovjerenje i apatija u potpunosti otupjeli odavno atrofirane osjećaje, koji se riječima obično slikaju apstraktnim imenicama kao što su suosjećanje ili solidarnost. Bez obzira na to koliko su ova dva slučaja – uostalom, kao i brojni prethodni – po svojoj vanjštini tužni prava narav krije se u njihovoj nutrini, a zove se jednostavno – bijeda. Nikako drugačije do li bijednim mogla bi se okarakterizirati kombinacija konformizma, oportunizma i kukavičluka radnika, umirovljenika, pa čak i studenata – koji su također s vremena na vrijeme javno iskazivali svoje nezadovoljstvo – spram i više nego li opravdanih prosvjeda poljoprivrednika i novinara. Epiteti u prethodnoj rečenici – obogaćeni onima koji se vezuju za prevrtljivost ili sklonost izbjegavanja istine uz istovremeno guranje ruku u tuđi džep – u domaćoj verziji nekako su se prirodno srodili s imenicom »političar«, te stoga nećemo spominjati jadnu potporu zastupnika Saveza vojvođanskih Mađara prigodom izglasavanja Zakona o poljoprivrednom zemljištu kao što to nećemo činiti niti kada je riječ o armiji članova Srpske napredne stranke ili Socijalističke partije Srbije koji na neispunjena obećanja Božanskog ili ministrice poljoprivrede Snežane Bogosavljević – Bošković (o do sada neisplećnim poticajima za biljnu proizvodnju za 2015.) gledaju očima djeteta francuske sobarice i reakcijama koje po svojoj kritičnosti podsjećaju na tuljane u cirkusu (tko ne vjeruje, neka isključi ton i pogleda bilo koji stranački kongres).

Foto: AGVisual (Antonio Gabor)

Prihvatimo li ove činjenice (stereotipi i predrasude postoje posvuda, pa tako i kod nas; prosvjedi poljoprivrednika i novinara su bili, i to neuspješni; većina građana im nije dala potporu, a političari su se pri tomu pokazali i kao… političari) i ne odbacimo li nadobudne kvalifikacije niže potpisanoga zaključiti bi se dalo kako se proces opstanka vlasti i građana u ovoj državi desetljećima odvija u posve prirodnoj poluparazitskoj simbiozi: prvi se goje od obećanja kojima hrane ove druge. Ukoliko ovima drugima ponekad i dosadi stalno isti okus, praksa je to puno puta potvrdila, ovi prvi spremni su ga i zapapriti – represijom. Stoga i perspektive življenja ove dvije spojene vrste koje opstaju parazitiranjem, odnosno vegetiranjem, imaju posve različit karakter: dok prvi realno sagledavaju situaciju i uživaju u plodovima svoje moći, drugi vlastitu inferiornost i frustracije liječe mitovima o svojoj superiornosti i humanosti. I ma koliko apsurdan bio, i ovaj se proces odvija posve prirodno i na obostrano zadovoljstvo. Jer, svatko guta ono što voli.

Zlatko Romić (“Hrvatska riječ” 29. januara 2016.)

Tekst je preuzet uz dozvolu autora.