ALBANCI U SRBIJI I SUBOTICI: DEŽURNI KRIVCI, „PO POTREBI“

Istraživanja pokazuju da su Albanci u Srbiji na vrhu omraženih nacija, a netrpeljivost prema njima eskalira u nasilje uvijek kada odnosi Srbije s Kosovom ili Albanijom zapadnu dublju krizu nego što je to „normalno“

„Mladi u Srbiji ne vole Albance, Hrvate, Amerikance i homoseksualce“, naslov je što ga je „Deutsche Welle“ objavio 16. rujna 2011. na temelju istraživanja „Stavovi i vrijednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji“, a kojega je među 630 učenika proveo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Srbija: Zborski govor mržnje

Izvor: soinfo.rg

I bez toga istraživanja, međutim, potpuno je jasno da je raspoloženje većinskog (i ne samo njih) stanovništva spram građana albanske nacionalnosti u Srbiji velikim dijelom, hajde da budemo blagi i kažimo: negativno. Dovoljno je samo prisjetiti se paljenja džamija u Nišu i Beogradu (u noći između 17. i 18. ožujka 2004.), napade na pekare, pa čak i njihova paljenja, čiji su vlasnici albanske nacionalnosti diljem Vojvodine u više navrata (prigodom proglašenja neovisnosti Kosova 2007. ili nakon nogometne utakmice Srbija – Albanija u Beogradu 2014.), pa da se opravdano postavi pitanje što je to u ovom društvu toliko zatrovano kada je riječ o međunacionalnim odnosima?

Možda najbolji odgovor na ovo pitanje – istina kada je riječ o etnički motiviranim incidentima u Temerinu, a koji se mogu i ovdje primijeniti – dao je novinar Radio Novog Sada István Ternovácz riječima kako se takve pojave događaju uvijek kada „postoji volja na višem nivou“. Taj „viši nivo“ odnosi se, naravno, na državna tijela koja su se najčešće pravila gluha, slijepa i nijema na otvorene fašističke ispade manje ili veće grupe ljudi (umjesto, recimo, da isprazni tribine s kojih su se na spomenutoj utakmici Srbija – Albanija orili povici protiv Albanaca, policija je sve to mirno slušala i promatrala).

Takvom odnosu prema građanima albanske nacionalnosti u Srbiji, ali i na Kosovu i općenito prema Albancima značajan doprinos dao je i veliki broj medija (napose tiskanih) u kojima se otvoreno širi govor mržnje, od pogrdnih izraza „Šiptar(i)“, pa do omalovažavajućih zaključaka o pripadnicima ovog naroda. Kako je primjera za ovo „više nego mnogo“, radoznale upućujemo da prelistaju tabloidne (ali i one „državne“) tiskane dnevnike i uvjere se u istinitost tvrdnji dolje potpisanoga. Na žalost, ništa bolji odnos spram Albanaca u Srbiji nemaju niti oni koji bogobojažljivost i čovjekoljublje deklariraju kao svoje životno poslanje. Primjera radi, još je svjež primjer humanog nastupa episkopa bačkog Irineja, koji je – gostujući prije nešto više od dva mjeseca na Radio-televiziji Srbije – rekao kako su Albanci (na Kosovu) bili „neškolovana divlja plemena dok ih Tito nije školovao“.
Imajući u vidu značaj, utjecaj i ugled koji kod građana imaju vlast, mediji i dominantna Crkva, kao i bolna povijest međusobnih odnosa dvaju naroda – napose u najnovijoj historiji – teško se i može očekivati drugačija percepcija većinskog naroda prema građanima albanske nacionalnosti.

Subotica: Vrag nekad ne spava

Foto: Magločistač

Iako naizgled drugačija, i slika Subotice sporadično se u potpunosti uklapa u opisano širom države. Naime, i u ovom gradu od 100.000 stanovnika uvijek se nađe dovoljan broj bolesnika koji svoj šovinizam, koji uglavnom gaje u četiri zida ili u krugu prijatelja, s vremena na vrijeme „iznesu u javnost“. Nekoliko je primjera za to, poput uvredljivih grafita ili razbijanja pekara čiji su vlasnici albanske nacionalnosti, ali i kamenovanje i paljenje vrata Muhadžir džamije. Najgore od svega je što su džamiju prije nekoliko godina kamenovali subotički srednjoškolci, koje je pratila policija i koja nije ništa (u)radila da spriječi ugrožavanje tuđe imovine i privede izgrednike zbog širenja nacionalne i vjerske mržnje.

Na sreću, odnos većine u Subotici – bar kada je o ovako drastičnim primjerima riječ – ipak nije takav. U prilog tomu mogu posvjedočiti i riječi subotičkog ombudsmana Zlatka Marosiuka koji kaže kako do sada nije imao niti jedan slučaj prijavljivanja diskriminacije zbog toga što je netko Albanac. Istine (i poštenja) radi, treba reći kako je isti slučaj i kada je riječ o drugim odnosima: u obrazovnim ustanovama, na poslu… riječju: u svakodnevnom životu.

Ipak, primjeri poput opisanih u Srbiji i onih u Subotici dovoljna su opomena kako je šovinizam ne samo neiskorjenjivo nego sve više i narastajuće zlo od koga nisu imuna ni mnogo uređenija društva u odnosu na naše. To, međutim, ne znači da lijeka za ovu bolest nema. Dovoljno je samo (pro)čitati Ustav i primjenjivati zakon(e). I, naravno, učiti djecu u kući, školi, crkvi ili bilo gdje drugdje da je mržnja prema drugome zbog toga što govori drugim jezikom, vjeruje u drugoga Boga ili je druge boje kože ne samo bolest nego prije svega sramota.

[quote color=”#000000″ bgcolor=”#f2f2f2″ bcolor=”#bf1805″]U odnosu na druge nacionalne zajednice Albanci u Subotici su, kao uostalom i u Vojvodini, među najkasnije (pri)stiglima. Veliki dio njih živi od vlastitoga rada i teško se sjetiti primjera kada je netko od pripadnika albanske nacionalne zajednice počinio u Subotici nekakvo kazneno djelo, a da je ono bilo etnički motivirano. Ipak, za razliku čak i od manje brojne židovske, njemačke, rusinske ili slovenske zajednice, Albanci u Subotici nemaju registriranih udruga.[/quote]

Zlatko Romić (Magločistač)
[clear]
Tekst “Albanci u Srbiji i Subotici: Dežurni krivci, ‘po potrebi’” nastao je u okviru projekta “Multietnička distanca u uslovima društveno-ekonomske krize”, koji je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana “Centar građanskih vrednosti” i redakcija portala “Magločistač”. Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje.

[clear]