Uvođenje bunjevačkog jezika u Subotici: Jezički i identitetski ratovi među političarima, a ne među građanima

Prema mišljenju subotičkih novinara iz hrvatskih i bunjevačkih medija, sociologa i stručnjaka za manjinska prava koji su govorili za naš portal, nedavnim uvođenjem bunjevačkog jezika u službenu upotrebu u gradu Subotici, tenzije su porasle samo na relacijama političkih stranaka i predstavnika nacionalnih saveta, raznih udruženja i organizacija koje se bave aktivnostima ovih manjina, dok u „običnom narodu“ takvih tenzija nema.

„Ostaje samo politička dimenzija koja je istrošena i šira javnost je postala najvećim delom ravnodušna na tenzije Bunjevci-Hrvati“, navode stručnjaci i dodaju da, osporovati na bilo koji način etnički identitet je podrivanje temelja na kojima se zasnivaju manjinska prava.

Kako navode naši sagovornici, pitanje identiteta Bunjevaca nije od danas, ali je jasno da danas u Subotici postoje dve brojčano približno jednake grupe, istog porekla, koje se sasvim drugačije izjašnjavaju, a ovo pitanje ne može dugoročno da ugrozi međunacionalne odnose.

„Običan svet će i dalje govoriti na ’svom’ jeziku, dakle mešaće dijalekte, pa čak i jezik, i neće razmišljati o tome, da li je sa susedom razgovarao na dva ili više jezika u isto vreme, mešajući reči“, smatraju oni i dodaju da Srbija i Hrvatska danas imaju mnoga važnija pitanja koja treba međusobno da popravljaju i da rešavaju.

Novinari različito o uvođenju bunjevačkog jezika

Novinar dva lista „Bunjevačke novine“ i „Subotičke novine“ Nikola Stantić kaže za naš portal da su tenzije porasle na relacijama političkih predstavnika, što se najbolje moglo čuti i za govornicom lokalnog parlamenta, kao i na relaciji predstavnika bunjevačkih i hrvatskih institucija, udruženja i organizacija koje se bave aktivnostima ovih nacionalnih manjina, a da u „običnom narodu“ takvih tenzija nema po ovom pitanju.

Stantić navodi da onima koji se izjašnjavaju kao Hrvati u Subotici ovom odlukom nije ništa uskraćeno jer se hrvatski jezik već nalazi u službenoj upotrebi i tako će biti i dalje, iako je to urađeno u drugačijim zakonskim okvirima, pa je to sada „stečeno pravo“.

„Ne vidim zašto je problem da se onima koji se u Subotici izjašnjavaju kao Bunjevci ne dozvoli da to pravo steknu. Zakonski okviri dozvoljavaju ’pozitivnu diskriminaciju’ po ovom pitanju. Poslednji popis potvrđuje sličnost po broju Bunjevaca i Hrvata u Subotici, a bunjevački jezik u Subotici svakako ima značajne istorijske korene. Ako Srbija priznaje bunjevačku nacionalnu manjinu kao posebnu, a priznaje, onda i treba da omogući da ova nacionalna manjina uživa sva prava koja su garantovana drugim nacionalnim manjinama“, smatra Stantić.

Novinar lista „Hrvatska riječ“ Zlatko Romić takođe je mišljenja da ovim činom ne rastu tenzije među nacionalnim manjinama, posebno ne među onima kojih se ovo pitanje direktno ne tiče.

“Tu pre svega mislim na romsku i nemačku nacionalnu manjinu, čijim predstavnicima s pravom uskoro može pasti na pamet da bi i oni po načelu pozitivne diskriminacije mogli inicirati pitanje promene Statuta grada, odnosno uvođenje vlastitih jezika u službenu upotrebu“, kaže Romić.

On takođe ne smatra da se ovom odlukom umanjuju prava hrvatske zajednice, „ali se svakako skrnave, jer je bunjevački govor po svim svojim lingvističkim karakteristikama deo hrvatske dijalektološke mape“.

Legitimno je pravo da neko tako nešto ne oseća, ali to ne umanjuje snagu činjenica, kaže Romić i dodaje da se, primera radi, neko iz čistog osećaja netrpeljivosti može odreći svojih roditelja, ali da to biološki ništa ne menja.

Da li je ovo „presedan u Srbiji“ i da li je „debunjevizacija Hrvata potencijalni etnocid“?

Od pojedinih predstavnika hrvatske zajednice smo u poslednjih dva meseca čuli da je ovakva odluka „presedan u Srbiji“ i da je „debunjevizacija Hrvata u Bačkoj potencijalni etnocid“. Međutim, podeljena su i mišljenja lingvista po ovom pitanju. Srpski lingvisti smatraju da je „svaki dijalekt zapravo jezik“, dok hrvatski lingvisti smatraju da je bunjevački govor dijalekt koji pripada hrvatskom jeziku, dok se svi slažu u oceni da je zapravo reč o političkoj odluci.

„Što se ’debunjevizacije’ tiče, mislim da je krajnje vreme da prestane trend davanja negativnog tona svima onima koji imaju pravo da se osećaju kao Bunjevci, kaže Nikola Stantić i dodaje da su često u upotrebi konstrukcije „takozvani bunjevački“, „takozvani Bunjevci“, „Bunjevci koji ne žele da se izjašnjavaju kao Hrvati“.

„To što će neko i dalje negovati bunjevačke običaje, nikako nije put ka ’etnocidu’, nego suprotno, put ka očuvanju svih posebnosti koje krase svaku nacionalnu zajednicu, pa i bunjevačku“, smatra Stantić.

Zlatko Romić podseća da je Srbija, kada je ovom pitanju reč, „poznata po presedanima stvaranja i negovanja nacija koje nigde drugde ne postoje“ zbog čega s vremena na vreme ima problema s okolnim državama.

„Sada je, na primeru Subotice, otišla i korak dalje i napravila presedan koji se ne tiče samo nečijeg osećaja pripadnosti nego je taj osećaj, takođe na veštački način, i mimo svih do sada utvrđenih znanja i pravila, izdigla na nivo legalnosti i legitimnosti“, smatra Romić.

Što se „dekroatizacije Bunjevaca“ tiče, kaže da je pojam etnocida u najmanju ruku nepriličan, jer on u sebi implicira mnogo teže konotacije nego što ovo pitanje u praksi jeste.

Srbija i Hrvatska imaju važnija otvorena pitanja

Stantić veruje da Srbija i Hrvatska imaju mnoga važnija pitanja koja mogu da posluže za popravljanje, ali i narušavanje međusobnih odnosa.

„Ako se ne varam, prilikom posete u Tavankutu, 2013. godine, tadašnji predsednik Hrvatske Ivo Josipović je, nakon pitanja novinara da prokomentariše ’bunjevačko pitanje’, istakao kako je ’pitanje identiteta lično pitanje i temeljno ljudsko pravo’, te da ’nije Zagreb pozvan da bilo kome određuje kako će se osećati ili izjašnjavati’“, podseća Stantić.

Romić kaže da odnose ove dve države s manjim ili većim intenzitetom već tri decenije kreiraju njihovi pokvareni vrhovi, što onda poput domino efekta prenose i na svoje građane.

„Bunjevački jezik je političko pitanje koje će se iz različitih pobuda sve češće povlačiti. Realni problem može nastati onoga trenutka ako to pitanje bude jedan od uslova koje će Hrvatska postaviti pred Srbiju na njenom putu ka pristupanju Evropskoj uniji. Kako sada stvari stoje, taj trenutak je još jako daleko jer put Srbije ka EU neodoljivo podseća na izreku ’traži posao, a moli Boga da ga ne nađe’“, smatra Romić.

Ne verujem da jedno ovakvo pitanje može dugoročno da ugrozi međunacionalne odnose, navodi Stantić i dodaje da treba raditi na jednakom jačanju i poštovanju prava svake nacionalne zajednice.

„Trenutno nema argumenata koji bi stavove hrvatske i bunjevačke zajednice približili. Pitanje identiteta Bunjevaca nije od danas, ali je jasno da danas u Subotici postoje dve brojčano približno jednake grupe, istog porekla, koje se sasvim drugačije izjašnjavaju“, smatra Stantić.

Romić kaže da bunjevačko pitanje obični građani ne doživljavaju kao nešto ozbiljno, da se to kroz nemalo čuđenje i kroz posprdne komentare, neretko da čuti u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji, ali i da se „po nivou pismenosti autorke ’Gramatičkog i pravopisnog priručnika bunjevačkog jezika’ vidi koliko je bunjevački ’jezik’”.

Poštovati prava manjina, a Subotičani će i dalje govoriti na “svom” jeziku

Saradnica Centra za regionalizam Jelena Perković kaže da je utemeljenje Odluke skupštine grada Subotice u Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma i da je svako osporovanje odnosno dizanje tenzije oko nje posledica nepoznavanja zakonske regulative.

„Bunjevačka zajednica je ispunila sve uslove da njen jezik bude u službenoj upotrebi u Subotici. Gradska uprava je prema tom Zakonu iskazala spremnost da u skladu sa prvim stavom člana 11. omogući bunjevačkoj zajednici civilizacijski benefit. Dobro je da su se četiri zajedice uključile u raspravu. Osporovati na bilo koji način međusobni etnički identitet je podrivanje temelja na kojima se zasnivaju manjinska prava i u krajnjem slučaju pokazuje nerazumevanje temeljnih pravnih vrednosti i tekovina na kojima su te pravne norme proistekle“, smatra Perković.

Sociolog i naučni saradnik Instituta za istraživanje manjina u Budimpešti Đerđ Serbhorvat, poreklom iz Malog Iđoša, kaže za naš portal da je ovaj teren sada pogodan za takozvane „etničke preduzetnike“.

„Isto se to dogodilo i u Mađarskoj pre više od 10 godina. Jedan Bunjevac je osnovao svoj savez i zatražio da Bunjevci budu priznata manjina. Akademija nauke Mađarske je dala svoje mišljenje, da je to dijalekt hrvatskog jezika, ali nije sporno da su etnička zajednica (manjina). No, i među Bunjevcima je bilo tri struje, pa su se posvađali, kao sto je to slučaj u Mađarskoj i kod Nemaca, Roma, Jevreja, otprilike svugde“, navodi Serbhorvat.

Perković takođe ne smatra da je hrvatska zajednica ugrožena donošenjem ovakve odluke i da je uvođenje bunjevačkog jezika u službenu upotrebu u Subotici minoran trošak za gradski budžet, te da nema nikakvih promena koje bi trebale do podižu takvu „prašinu“.

„Ostaje samo politička dimenzija koja je po mom mišljenju istrošena i šira javnost je postala najvećim delom ravnodušna na tenzije Bunjevci-Hrvati“, ocenjuje ona.

Dodaje da uskraćivanje prava da se na nivou grada Subotice bunjevački jezik uvede kao službeni svakako bi donelo više štete nego bilo kakvu koristi.

„Prvo, ’pogodio’ bi bunjevačku zajednicu koja je nekoliko vekova prisutna na ovom području, i vodi kontnuiranu borbu za priznavanje svog etničkog identiteta i u širem regionu. Uskraćivanje Odluke bi moglo doneti Srbiji međunarodnu arbitražu a to nije dobro“, smatra Perković.

Serbhorvat podseća da je ista situacija bila i u Malom Iđošu, gde je crnogorski jezik zvanično u službenoj upotrebi.

„Pre deset godina je bila neka partija Crnogoraca, a na izborima je Savez vojvođanskih Mađara dobio 12 mandata, a druga opcija isto toliko. Onda su oni zatražili da crnogorski bude u službenoj upotrebi. Tražili – dobili“, kaže Serbhorvat.

Podseća da su identitetski i jezički ratovi uvek dobro došli na ovim prostorima i da on izgleda poput nekakvog „balkanskog bureka sa više slojeva“.

„Jedan red Srebrenice, jedan red Jasenovca, Bleiburga, četnika, partizana, Balija, ’Šiptara’, pa jedan red Bunjevaca, onda Kosovo, podela Bosne i Hercegovine – celi jedan ringišpil na kom smo već 40 godina“, navodi Serbhorvat.

Jelena Perković ocenjuje da nije prvi put da odnosi Bunjevaca i Hrvata budu predmet „oštrih“ međusobnih nota Srbije i Hrvatske.

„Slično je bilo i kod slučaja Vlaha i Rumuna, kada je Rumunija zapretila blokiranjem pristupnih pregovora Srbije i EU. Takve međusobne državne reakcije su uglavnom za dnevnu upotrebu i smatram da dve države imaju mnogo važnijih tema za međusobnu komunikaciju“, smatra ona.

Ocenjuje da će u suštini taj događaj brzo biti sveden na svoju meru, a ona je normalnost.

„Sigurna sam da to ne može poremetiti međunacionalne odnose. Bunjevci i Hrvati su odavno na braniku povremene odbrane svojih prava, interesa i identiteta. Ostale zajednice, ako imaju zakonsku osnovu, neka pokreću incijative slične bunjevačkoj. Ostvarivanje, tačnije implementacija zakonskih odredbi javne manjinske politike, kao uostalom kod svih zakona, zahteva strpljenje, kapacitete i političku volju“, kaže Perković.

Đerđ Serbhorvat navodi da ne vidi mogućnost da će se „ovaj jezički i identitetski rat pretvarati u oružani sukob kao pre 30 godina“.

„Običan svet će i dalje govoriti na ’svom’ jeziku, dakle mešaće dijalekte, pa čak i jezik, i neće razmišljati o tome da li je sa susedom razgovarao na dva ili tri jezika mešajući reči i rečenice. Dakle, jedan pita nešto na srpskom jeziku, a drugi odgovara na mađarskom“, smatra on. Međutim, naglašava drugi fenomen koji se godinama odvija nesmetano pored svih identitetskih sporova.

„Zbog masovnih odlazaka Subotičana u inostranstvo, potomci potomaka neće znati ni jedan od službenih jezika – pa ni srpski“, zaključuje Serbhorvat.