Prilog jadnoj raspravi o „bunjevačkom jeziku“: Niko uči nikog

Autorice Gramatičkog i pravopisnog priručnika bunjevačkog jezika Ana Popov i dr. Suzana Kujundžić-Ostojić na samo 72 stranice pokazale ogromnu količinu površnosti, nedosljednosti i neznanja zbog kojih bi kod nastavnika u osnovnoj školi dobile »bugera ko vrata« i »buktile« godinu, jer im je štivo u tekici jasno poput rečenice »štogod iđe kudgod«.

Jezikoslovlje je – vele mudri ljudi u mudrim knjigama – znanost, koja ne samo da konstatira i tumači jezične pojave nego i objašnjava i tumači razvoj sadašnjeg stanja jezika iz prijašnjeg i još dosta toga drugoga radi. Ako prihvatimo kao validno – a nema razloga da ne prihvatimo – maloprijašnje objašnjenje pojma lingvistike Bratoljuba Klaića iz Rječnika stranih riječi, objavljenog još davne 1985. u nakladi Matice hrvatske, onda ćemo lako doći do zaključka da je i gramatika kao i matematika: u većini slučajeva postoje čvrsto utemeljena pravila od kojih se rijetko odstupa. Nešto labilnija kategorija od gramatičkih su pravila koja se tiču pravopisa i koja njihovim autorima nerijetko služe da odstupe od davno utabanih staza i sluđuju generacije koje su do najnovijeg izdanja mislile da su pismene.

S tom namjerom – opisivanja, ali i propisivanja jezičnih pojava i pravila – krenule su vjerojatno i autorice Gramatičkog i pravopisnog priručnika bunjevačkog jezika Ana Popov i dr. Suzana Kujundžić-Ostojić, objavljenog 2019. u nakladi Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine. Ne hajući za Bečki književni dogovor iz pradavne 1850., ne hajući za sve ranije objavljene dijalektološke knjige u kojima je i bunjevački govor našao svoje mjesto, ne hajući za sve opise i propise u kojima bunjevački govor kao jezik nije našao svoje mjesto Ana i Suzana upustile su se u hrabar pothvat pravljenja znanosti od raspoložovih kapaciteta ataviteta bunjevačkog divana.

Isto ko američki Ustav, samo skroz drugačije

I kao što o Svevišnjem u Knjizi postanka vele nepoznati autori da u početku bijaše Rič tako se ispostavilo da i za autorice Gramatičkog i pravopisnog priručnika bunjevačkog jezika postoje lingvistički bogovi u vidu lektora Tatjane Bogojević i Ivana Vojnića Kortmiša! Zaista dražesno i veselo: lektori onima koji propisuju »jezik«! Stoga će u daljem tekstu zaista biti teško odrediti na čiju adresu valja uputiti kritike zbog velikog broja grešaka u malenom izdanju, koje, bez korica, sadrži tek 72 stranice. Možda će ipak najbolje biti da se usredotočimo na Anu i Suzanu, a one – ako to, naravno, hoće – neka ih onda raspodjeljuju Tatjani i Ivanu.

Ova publikacija – po svojoj dužini (sažetosti), a možda i po nakani (jasnoća) – vrlo slična američkom Ustavu već na samome početku iznenađuje čitatelja: na tri i pol stranice (koliko, recimo, zauzima prosječna novinska reportaža o odgajivaču koka nosilja) donosi tekst turboozbiljnog naslova – O istoriji bunjevačkog jezika! Dok bi za isti naslov armija jezikoslovaca i književnih povjesničara izlila hektolitre znoja, godinama istražujući »istoriju bunjevačkog jezika« u namjeri da ju pretoče u respektabilnu knjižurinu ili da ju pak razrežu na nekoliko tomova, Suzani Kujundžić-Ostojić to je uspjelo zavidno brzo i nevjerojatno lako. Ali, i na tako suženom tlu ona je ostavila dovoljno prostora da se nad »istorijom bunjevačkog jezika« zamisli i razmisli. Primjerice, zaista je hrabro ustvrditi kako je »prvi Statut Grada Subotice« (1745.) pisan na bunjevačkoj ikavici, u vrijeme kada o Bunjevcima, kao uostalom i o Hrvatima, ovdje nije bilo riječi, jer su kao zamjena za te pojmove u opticaju bili nazivi Iliri, odnosno Dalmati. Još je hrabrije, a uz to i besmislenije, ustvrditi – poput Suzane – da je prvi bunjevački pisac bio fra Mihajlo Radnić zbog toga što u djelu Razmišljanja pribogomiona od ljubavi božje, složeno i izvađeno u jezik slovinski – bosanski iz 1683. »ima i bunjevački riči«. Kako već sam naslov kaže, na svojatanje Razmišljanja prije bi imali pravo suvremeni lingvisti bosanskog jezika nego li dr. Suzana. A logika po kojoj u Radnićevom djelu »ima i bunjevački riči« otvara široko polje besmisla, jer u njemu zacijelo – opet kao što i sam naslov kaže – ima i »slovinski« riječi, pa bi, samo da se na to polakume, na Razmišljanje mogli navaliti i Ukrajinci i Česi i Bugari, dokazujući da, na temelju, recimo imenice »voda«, Radnićevo djelo svoje podrijetlo crpi iz nekog istočno-, ovaj zapadno-, odnosno južnoslavenskog jezika. A što tek reći na nedostatak mašte, znanja i obraza kada u »istoriji bunjevačkog jezika« svoje mjesto, ni kriv ni dužan, nađe i Balint Vujkov kao zapisivač »bunjevačke narodne književnosti«! Umjesto bilo kakvog komentara na ovu »posuđenicu« znamenite osobe iz redova ovdašnjih Hrvata poslužimo se citatom iz njegove knjige Bunjevačke narodne pripovitke, objavljene 1951.: »Prilikom izlaska prve knjige Hrvata iz sjeverne Vojvodine pokušat ću osvijetliti ponešto iz njihovog životnog puta tokom usmenog predanja«. Pametnom dosta, ludom za inat i na obraz.

Jezik u nastojanju

Ima u ovom predgovoru još zanimljivih tvrdnji i spominjanja imena o kojima bi se dalo raspravljati, ali na red nestrpljivo čeka i sama bit ove gramatičke i pravopisne Biblije jezika u nastojanju. Već na samom početku, u poglavlju Fonetika – površno, šlampavo, poluistinito, netočno, nedosljedno, smiješno, zbunjujuće i nelogično, što ovo djelo krasi od prve do posljednje stranice – Ana i Suzana, u dijelu »podila glasova«, koji se odnosi na samoglasnike, pokazuju elementarno neznanje tvrdnjom da samo glas »r« ima slogotvornu funkciju u riječi. Izostavljajući glasove »l«, »n« i »m« autorice kao da namjerno zbunjuju, recimo, dijete kojem iz čista mira na pamet može pasti rečenica baš zgodna za primjere razdvajanja slogova: »Monokl mi pao u Vltavu« (ili za monokl i Vltavu u »bunjevačkom jeziku« postoje posebne imenice?) ili pak »N’gombe M’mamba pobidio u veleslalomu«. Bilo bi baš zanimljivo čuti kako bi autorice objasnile razdvajanje slogova na »mo-no-kl« i »Vl-ta-va«, odnosno »N-gom-be« i »M-mam-ba« u kojima glasovi »l«, »n« i »m« preuzimaju funkciju samoglasnika. O tome da se među sonantima ne spominju i glasovi »v«, »nj« i »lj«, ali se zato u njihovu opisu koriste nerazumljive i nakaradne rečenice (»Kad ji izgovaramo, vazdušna struja nailazi na pripreku, al je i otklanja«, odnosno: »Oni imaje osobine i samoglasnika i suglasnika, digod su na sridi«) neka – kad već nisu Ana i Suzana prilikom pisanja, odnosno Tatjana i Ivan prigodom lekture – razmisli onaj kome je na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta. E, da: hrabre autorice u svom su trudu oko opisa fonetskih zavrzlama zaboravile da u bunjevačkom, baš kao i u makedonskom, postoji i glas »dz« kao deveto u nizu od 31 slova »bunjevačke abecede«, pa maloprije spomenutom djetetu ostaje prava enigma kako napisati glagol »rondzat« ako toga glasa (i slova) nema u Gramatičkom i pravopisnom priručniku bunjevačkog jezika. U duhu pojednostavljene šlampavosti Ana i Suzana nastavljaju i kada je riječ o »glasovnim prominama«, pa tako za »jednačenje suglasnika po mistu tvorbe« lakonski navode primjer da je imenica »lišće« nastala od »lis« plus »će«. Što znači »lis«, ne zna ni akademik dr. fr. sc. sf. Lingoslav Ričić a kamoli naše imaginarno dijete. Baš kao što ne znaju otkud se iza nepoznatog i nerazumljivog »lis« odjednom pojavljuje »će« istih korijenskih i značenjskih vrijednosti. Je li to »će« u pomoć stiglo negdje iz futura kao skraćeni oblik pomoćnog glagola »htjeti« za treće lice jednine i množine ili je pak u Gramatički i pravopisni priručnik bunjevačkog jezika, preko lektora, palo kao Božji dar? Vrag će ga znati. A da su im samo na pamet pale, ako su znale, ideje o tome da jedna riječ može pretrpjeti više faza glasovnih promjena, možda bi se sjetile jotacije, koja u ovom slučaju prethodi jednačenju suglasnika po zvučnosti i glasi: »list« (korijen riječi) + »je« (nastavak za zbirnu imenicu) = »listje«, pri čemu je i djetetu i dr. Lingoslavu jasno da suglasnička skupina »t« + »j« daju »ć«. Kada znamo da je »listje« prešlo u »lisće«, onda možemo reći da smo spremni usvojiti i znanje da kad se suglasnici »s« i »z« nađu »prid pridnjenepčanim suglasnicima«, onda oni »prilaze« u »š« i »ž«. Eto… jednostavno, »nalte«?

Jedno od zanimljivijih, a napose zagonetnijih opisa svakako je ono koje se tiče sibiliraziacije. Autorice, naime, ispravno primjećuju da u »bunjevačkom jeziku u najvećem dilu« nema sibilarizacije (to je ono kad suglasnici »k«, »g« i »h« prelaze u »c«, »z« i »s«), pa navode i primjere za to: »ruki«, »divojki«, »knjigi«, »nogi« i »valjuški«. I sve bi to bilo u redu da se odjedared u dijelu pod nazivom »vrste riči« ne pojavlju »pridlozi« i »pridlozi«, a kod nastavaka za oblik riječi – »nastavki«! Ako znamo da je korijen riječi »prilog« i »pridlog« i ako nam autorice kažu da sibilarizacije u »bunjevačkom jeziku u najvećem dilu nema«, otkud se onda pojavilo ono »z« kao prvi dio dvoglasnog nastavka za nominativ množine i zašto se na isti način kod »nastavka« nije pojavilo i »c«, pa da imamo ujednačena pristupanja sibilirazaciji koje u bunjevačkom, uglavnom, nema? Odnosno: zašto dvije »tako krupne riči« kao što su »prilog« i »pridlog« u nominativu množine ne glasi »pridlogi« kada su zadržani »nastavki«? O tome, naravno, ni riječi. Kao što riječi nema niti o tome zašto se rabe »suglasnici« i »oblici« ako, kako same kažu, sibilarizacije u »bunjevačkom jeziku u najvećem dilu« nema.

Niti riječi objašnjenja, što je još gore, nema ni glede toga što se među »vrstama riči« na 17. stranici pojavljuje izraz »ričce«, a onda odjednom na strani 66, tamo kod sastavljenog pisanja, provala ekavizama u vidu oblika »rečca« (»rečca ne nuz imenice, prideve…«; »rečca naj u superlativu opisni prideva…« i – zašto sad velikim slovima? – »REČCA LI u upitnom značenju…«). Nakon ovakvih primjera imaginarnom djetetu ili dr. Lingoslavu svašta bi moglo pasti na pamet. Recimo: jesu li autorice sve vrijeme pisale rukama; sjećaju li se što su napisale jednom, a što drugi puta; je li se, osim njih, u pisanje uključio i netko treći, četvrti, peti ili šesti…? Razvijajući maštu dalje, mogli bismo se upitati na čemu su bile i jesu li vodu pile? U svakom slučaju: šareno, zabavno, veselo…

Šareno, zabavno i veselo – kada zbog tuge što su ga napravile nisu odmah povukle svoje djelo da ga nitko ovakvoga nikada ne vidi – djeluje i poglavlje o sintaksi. I ovdje, kao i kod vrsta riječi, imamo izuzetno zanimljivih primjera. Poput sintagme »mesna zajednica« u ekavskoj varijanti u kojoj »mesna« podjednako alarmira centar za glad kao što i podsjeća na famoznog »sekretara«, tako se i kod Ane i Suzane – naravno, dosljedno ikavizaciji nekadašnjeg glasa »jat« (ě) – u podjeli priloških rečenica pojavljuje izraz »misne rečenice«, koje svojim značenjem upućuju na »misto radnje«, ali svojom dvosmislenošću navode i na zaključak da se takve rečenice izgovaraju valjda isključivo na misi! Kada smo već kod ikavizacije »jata«, zaista ostaje nejasno zašto se uz rabljenje izraza »rič« i »ričca« (uz više puta omaknutu »rečcu«) ne pojavljuje i njihova ikavska carica: »ričenica«? Ili, pak, »siver« namjesto »sever«, kako u uvodu stoji. Ali, kao i na mnogo toga u Gramatičkom i pravopisnom priručniku bunjevačkog jezika, odgovore na ta pitanja znaju samo dvije hrabre autorice.

Friško, čerez sebe

Ono što, međutim, autorice dokazano ne znaju (plus njihovi sneni lektori) je to da se ni na »bunjevačkom jeziku« – kao, uostalom, ni srpskom, na čiju se gramatičku osnovu i pravopis pozivaju – ne kaže »vršioc«, kako to na strani 51 navode u definiciji subjekta, jer za prelazak »l« u »o« za to u nominativu jednine jednostavno nema uvjeta, pa bi ispravno bilo da su napisale »vršilac« ili pak »vršitelj«. Teško neznanje – osim silovanja ikavice, poput primjera »prithodni«, »namina«, »neposridni« i ranije nabrojanih i nenabrojanih – Ana i Suzana pokazuju i u primjerima navedenim za priloške odredbe na strani 52.: »Pere friško uči« i »Dida je očo čerez novaca«. U prvom primjeru »friško« bi, kao način učenja, valjalo zamijeniti jedino ispravnim, a isto tako valjanim prilogom »brzo«, dok bi u drugom umjesto prijedloga »čerez« trebalo rabiti »rad« u značenju »po« (nešto). Ovako banalno »hasniranje«, bolje rečeno frljanje »posebnostima« u odnosu i na hrvatski i na srpski otkriva potpuno nepoznavanje značenjskih nijansi čak niti u jednoj prostoj rečenici koja koliko-toliko sliči životnim primjerima, opisanih »narodnim jezikom«, te stoga tjera čitatelja na pomisao da je pisana »na vrat-na nos« dok je netko možebitno morao »čerez sebe«.

Kronično nepoznavanje nijansi bunjevačkog govora – a upravo one čine njegovu osebujnu specifičnost – autorice pokazuju i kada je riječ o »brojovima«, gdje na stranici 20. kažu: »Nike imenice imaje samo jedninu, a nike opet samo množinu« ili pak u opisu glasa »v« na strani 62 kada kroz ispravnu teoriju navode pogrešan primjer: »upotribljava se i ko zamina za h: pleh – plev«. U prvom primjeru neodređenu zamjenicu »nike«, koja je u srednjem rodu identična odričnoj zamjenici »niko« (nitko), samo da imaju taj gotovo pa psiholingvistički osjećaj za specifičnosti bunjevačkoga govora, lako su mogle zamijeniti izrazom »jedne«, odnosno »druge«, pa bi imale prirodnu, logičnu i nenategnutu rečenicu. Ovako, stječe se dojam da joj je jedini cilj besmislena ikavizacija nečega što se u bunjevačkoj ikavici u takvoj konstrukciji ne rabi, jer se lako da zamijeniti drugom. U drugom, pak, primjeru u bunjevačkom govoru uobičajeno je reći »ple« s dugosilaznim akcentom kao što je neprirodno reći »kru« (kruh) namjesto uobičajenoga »kruv«. Ali, vođene valjda bunjevačkom inačicom Petrice Kerempuha (»biće nikako«), Ana i Suzana nas svojim pisanjem uvjeravaju da u Gramatičkom i pravopisnom priručniku bunjevačkog jezika »niko uči nikog«, odnosno u prijevodu na srpski: neko uči nekog, tj. »na pravom« bunjevačkom: »kogod uči kogagod«. Sve to na koncu, kao što se vidi, rezultira kristalnom jasnoćom i savršenom razumljivošću za koje bi najbolji opis bila rečenica »štogod iđe kudgod«.

Ako je išta za pohvalu u ovom tužnom i pripadajućem rimujućem drugom pridjevu za opis ove tekice, onda je to primjer koji se na strani 52 navodi za apoziciju i glasi: »Novi Sad, glavni grad Vojvodine, ima lip kej«. Što je ovdje za pohvalu? Pa, naravno, sintagma da je Novi Sad glavni grad Vojvodine. Misle li tako i u Pokrajinskom tajništvu za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama – koje je pomoglo tiskanje ovoga djelašca – vidjet ćemo ukoliko bude objavljeno i njegovo drugo izdanje. Hoće li Ana i Suzana objasniti da su mislile na »administrativni centar« kako se najnovijim »političkim jezikom« zove glavni grad Vojvodine ili će svoje mecene uvjeriti da je to »isti klinac« – moguće je njihova briga.

Kec iz znanja, petorka iz vladanja

Ako je, pak, u ovoj veseloj svesci nešto za čuđenje tipa »sidi, pa plači«, onda je to – osim hrabrosti da se ovakvo što uopće proglasi osnovom za »bunjevački jezik« – zacijelo i njegovo »normiranje«, odnosno »propisivanje«. Zaista je nejasno na temelju čega su se Ana i Suzana odlučile da jedini ispravni nastavak za treće lice množine prezenta bude »-je« (»imaje«, »zaminjivaje«, »označavaje«…) kada je danas u bunjevačkom govoru bar u ravnopravnoj uporabi oblik, kao i u hrvatskom i srpskom jeziku, »-ju«? Nejasno je i zašto su njih dvije propisale da nije »ispravno« reći, inače posve uobičajeno u bunjevačkom, »zaktiv«, a objašnjenje da ako se glas »h« nađe ispred »t«, on ostaje nepromijenjen djeluje poput one dosjetke iz reklame: »Izgleda šašavo, ali mene pamet više ne boli«. Napose ako se to usporedi s radnim glagolskim pridjevom pomoćnog glagola »htjeti« koji u bunjevačkom glasi »tio«, »tila«, »tilo«, odnosno »tili« i »tile« u množini. Nejasno je, zatim, i zašto su se na jedino »ispravno« odlučile kada je riječ o »ričcama« (ili: »rečcama«?) »evo«, »eto« i »eno« kada su u paralelnoj uporabi i »jevo«, »jeto« i »jeno«, pa bi valjda – kao i kod nastavka »-je« – logično bilo ostaviti mogućnost dubleta po načelu »ko kako oće«. Ostaje, konačno, nejasno i kakve će ocjene dobiti djeca koja, i pored postojećeg Gramatičkog i pravopisnog priručnika, na »časovima bunjevačkog jezika« i dalje budu govorila ili pisala »imaju« ili »gledaju« i usput pitala »učiteljcu« kaže li se, onda, za treće lice množine prezenta »znaje« kad se već piše »imaje« i »označavaje«?

Najnejasnije, međutim, na prvi pogled djeluje odgovor na pitanje: kako ovolika količina neznanja, nedosljednosti i nelogičnosti koju su na tako malom prostoru iskazale Ana Popov i Suzana Kujundžić-Ostojić može imati potporu, ili bar prešutno odobravanje, državnih tijela i stručnih institucija? Otkud toliko široki prsti na očima profesora opće lingvistike i sociolingvistike dr. Ranka Bugarskog kada je riječ o standardizaciji »bunjevačkog jezika« i otkud tolika količina nadmenosti i »bulalastog bulalnjena« u javnosti (ne samo glede »bunjevačkog jezika« nego i negiranja postojanja hrvatskog) profesora dijalektologije dr. Dragoljuba Petrovića kada je čak i jedan od (dvojice, drugi je mrtav) autora Rečnika bačkih Bunjevaca (Grgo Bačlija) otvoreno rekao kako bunjevački nije jezik i da im ta knjiga ne može poslužiti za to? Otkud, konačno, toliko dobre volje Pokrajinskog tajništva za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama i Ministarstva prosvjete da na temelju ovakvoga Priručnika daju zeleno svjetlo za dizanje bunjevačkog iz kategorije u korov zaraslog dijalekta u »jezik« kojim u opisanoj formi (kao niti onim u Bunjevačkim novinama) nitko ne govori i zašto o tome ne progovore ovdašnji jezikoslovci izvan hrvatskog nacionalnog korpusa, a koji vide i što je suština ove igre kao i način na koji se ona vodi? Naime, svojim nepoznavanjem materije u koju su se upustile i njezinim objavljivanjem Ana Popov i Suzana Kujundžić-Ostojić dobile bi »buger ko vrata« i »buktile« godinu kod svakog nastavnika u osnovnoj školi! E, tako bi to bilo u osnovnoj školi. Samo da im se tamo vratiti. U ovoj, pak, životnoj Ana i Suzana, i pored keca iz znanja, zaslužile su »petorku« iz vladanja, jer su ispunile i formu i normu (kakvu, vidi se iz ranije opisanih primjera) zarad postizanja suštine: izvlačenja bunjevačkog iz govora i pravljenja jezika od takvoga kakvima ga one »propisuju«. I, ma koliko ono što su objavile vrijeđalo logiku i zdrav razum, odgovor na prijašnja pitanja poznat je od trenutka kad je inicijativa za uvođenjem »bunjevačkog jezika« u službenu uporabu na teritoriju Grada Subotice i pokrenuta, a on (odgovor) glasi: kada zakaže struka, tu je politika. Drugim riječima: kada zaškripi znanje, tu je društveno stanje. Kroz rijetko pranje.

Tekst je objavljen u Hrvatskoj riječi, a prenosimo ga uz dozvolu autora.