LJUBOMIR ŽIVKOV: STEREOTIP JE VJEČNI SPOMENIK LIJENOSTI DUHA

Dobitnik nagrade za borbu protiv diskriminacije u 2014. godini je novinar Ljubomir Živkov, koji se svojim tekstovima suprotstavljao kršenju ljudskih prava. 

Ova nagrada koju dodjeljuje Koalicija protiv diskriminacije je nedavno uručena Ljubomiru Živkovu koji je pisao za B92, Peščanik, e-novine, YellowCab, Blic, a sada piše za Vreme i site Istinomer, a odnedavno radi tjedni prilog i za RTV.

HR: Gdje uočavate vidove diskriminacije u našem društvu? Tko su najčešće stigmatizirane osobe ili grupe? Trebaju li novinari ukazivati na postojanje slučajeva pravljenja razlika, diskriminacije po etničkim, vjerskim, socijalnim, spolnim, pa i starosnim osobinama?

Obično se pomisli na nacionalne manjine kad se spomene riječ »diskriminacija«, a diskriminacije ima u svakoj, pa i najmanjoj grupi, bila ova sačinjena i od vršnjaka, koji mogu biti svi istog spola, uzrasta, podrijetla, vjeroispovijesti. To je u prirodi svake grupe, ali je na članovima da se toj, sad ispade prirodnoj težnji, racionalno i emotivno suprotstave. I kad imate samo jedan par, bračni, ljubavni, premda može to biti jedan te isti par, obično jedna osoba prevlađuje, druga se podređuje, pokorava se, povlađuje. Vrlo često to čini dragovoljno, i s uživancijom, i na radost osobe koja u odlučivanju odnosi prevagu. Da bi u paru postojala ravnoteža i istinska ravnopravnost na tome se mora raditi, to je posao, ali ako je i mužu i ženi dobro da među njima postoji nadređenost i podređenost, good for them, blago njima. U grupi je, pak, borba za ravnopravnost sviju članova moralna obaveza svakog člana grupe.

Novinari službeno moraju ukazivati na diskriminaciju gdje god je namirišu, to je zapravo i jedino, najviše što oni mogu uraditi, na nepravdu ukazati, čak i tamo gdje je ona toliko prikrivena da ju možda i žrtve još ne prepoznaju u punoj njezinoj strahoti, nego je šuteći trpe.

HR: Izjavili ste prilikom dodjele nagrade da koliko možete podrivate diskriminaciju. Kako se diskriminacija podriva, kako se ona može podrivati, kako vi to činite?

Nije danas popularno diskriminirati nikoga, to otvoreno i s dikom mogu raditi jedino razulareni navijači, raspomamljeni desničari, pojedinci opijeni svojim rodom, poviješću i slavom toga roda; političari imaju računicu, u izbornoj kampanji jedni prikrivaju svoju diskriminatorsku praksu i povijest, ako žele da za njih glasaju i diskriminirani, drugi pak naglašavaju koliko im je stalo do većinskog naroda, do etničke čistoće, etničke jednoličnosti, računajući da među tobožnjim protivnicima diskriminacije ima dovoljno potuljenih nacionalista koji će u tajnom glasovanju dati oduška svojoj netrpeljivosti prema nacionalnim manjinama. Ali, u suštini je diskriminacija nešto čime se suvremeni čovjek kao izazivač ili nijemi svjedok ne diči. Stoga je zadatak i novinara da nazovimo je kriptodiskriminaciju uočavaju i objelodanjuju. To je subverzija koju smatram dobrodošlom i neophodnom.

Pišući držao sam stranu diskriminiranima, tzv. lažnim azilantima, sirotinji, neobrazovanima, narodima iza kojih ne stoji ni kapital ni država etc., izvrgavao sam ruglu sve koji su se domogli bogatstva, moći ili komfora, i sad su srcem i dušom za status quo, ali ni to nije dovoljno – potrebno je iz stalnog drijemeža buditi stanovništvo, koje je odveć zadovoljno: mi nismo ni diskriminirani, niti nekog diskriminiramo, nama je super! E pa nije, nije od građanina dovoljno što nije zapalio baraku u kojoj su azilanti, mora postati svjestan očaja tih ljudi koji iz svojih rodnih kuća i rodnih krajeva ulaze u brodove koji će možda potonuti u Mediteranu, mora se u većinskom življu koje s pravom uživa u svojoj malograđanskoj udobnosti probuditi malo simpatije, samilosti za one koji nisu imali toliko sreće.

Radim, dakle na tri fronta ili na tri razboja: 1. kačim se s onima koji diskriminiraju; 2. pokušavam diskriminiranima ukazati na njihova prava – kojih oni ponekad bojim se nisu do kraja svjesni, intuitivno znaju, osjećaju, ali ne znaju da je i suvremeno zakonodavstvo umnogome na njihovoj strani; 3. borim se protiv ravnodušnosti onih koji su zbrinuti i koji ne bi da se štrecaju ni potresaju zbog diskriminiranih. Svi ti privrženici navike i dremljivci saučesnici su onih koji diskriminaciju otvoreno ili prikriveno sprovode.

“Novinari službeno moraju ukazivati na diskriminaciju gdje god je namirišu, to je zapravo i jedino, najviše što oni mogu uraditi, na nepravdu ukazati, čak i tamo gdje je ona toliko prikrivena da ju možda i žrtve još ne prepoznaju u punoj njezinoj strahoti, nego je šuteći trpe”. Izvor e-novine.com

HR: Smatrate li da se u dovoljnoj mjeri izvještava o životu, radu, postignućima, ali i problemima nacionalnih manjina u Republici Srbiji, pa tako i o manjinskim grupama?

U Srbiji manjine, osim romske i albanske, nisu otvoreno diskriminirane, ali smo daleko od toga da država i njeni mediji, a većina je medija na usluzi vladajućoj garnituri, na manjine gledaju kao što gledaju na većinski narod. Manjine su u očima naše države falinka, urođena mana države, država s tom manom živi, dozvoljava manjinama da imaju svoje novine, kulturnoumjetnička društva, ali se istinski njezin stav može vidjeti već kad iz proračuna izdvaja novac za vjerske zajednice, s čim se ja inače ne slažem: religija je hobi, pastva ma koje crkve neka sama plaća svoje svećenstvo i njegove usluge: tu je među ravnopravnim vjerama daleko najravnopravnije pravoslavlje. Diskriminacija je i kad država svestrano pomaže Srbe u inozemstvu, ni s tim se ne slažem: otišao si, ćao!, a ne interesiraju je ostali njeni građani koji su također emigrirali. Onda me netko prosvijetli da Srbi iz rasejanja mnogo više novca pošalju nego što država ulaže u njih – u škole na srpskom, ćirilicu, folklorna društva, pravoslavne crkve, svetosavske balove i sl., opa, pa mi na našoj braći onda zarađujemo, zar je to lijepo?! Ali nije ni tako: iseljenici mahom šalju novac svojti, ponekad šalju i za Hilandar, Gračanicu, jesu za vrijeme »nevođenog« rata i sankcija slali i lijekove, ali meni koji nemam nikoga napolju, nitko ništa odonud ne šalje, i ja ne bih ništa nikome slao iz Srbije. Bio sam tri godine u inozemstvu, nisam očekivao da SR Jugoslavija za moje kćeri tamo plati učitelje koji bi im predavali na srpskom, koji bi ih učili kako se igra banaćansko kolo ili kako se vezu čarape za ranjenog borca.

Ali ja na drugom kontinentu nisam isto što i Slovak koji je rođen u Srbiji, koji je državljanin Srbije i koji u Kovačici ima dovoljno sunarodnjaka da ima i školu na slovačkom jeziku, i crkvu, i svoje slikarstvo, glazbu, kazalište…

O manjinama koje u Srbiji žive oduvijek, odvajkada, kod nas se ne piše dovoljno, imperijalna srpska svijest drži da je manjini dovoljno ako nisu polupani prozori u prostoriji njenog KUD-a ili političke stranke. Poruka većinskog življa, a čije je otjelotvorenje država glasi: drage manjine, nikada ne možemo biti isti, ovo je naše, ali smo toliko širokogrudi i plemeniti da vas ne zlostavljamo, mada bismo mogli. Zašto je to tako? Zato što su nacija i država u glavama pripadnika vladajuće klase poistovjećene. Srbija sumnjičavo gleda kad neka susjedna država brine o manjini o Srbiji, a ima vrlo često posebno ministarstvo za Srbe koji su se iselili u druge države i tamo postali manjina.

HR: Postoje li po Vašem mišljenju stereotipi diskursa u javnosti i medijima o nacionalnim manjinama i manjinskim grupama u Republici Srbiji? Ako postoje – zbog čega je to tako?

Stereotip je vječni spomenik lijenosti duha, zašto o ma čemu razmišljati kad se zna što je što i tko je tko. Već u izrazu »zna se« postoji dozvola da se um ratosilja napora, a izraz je bezličan i maksimalno neodređen, što se zna, tko to zna, otkuda zna, kako zna da je u pravu, bismo li to još jedared naglas i zajedno provjerili?! U konceptu »jedan narod – jedna država«, nacionalna manjina je greška, grehota i grijeh. Najbolje i najkorisnije bilo bi podjarmiti je i iskorištavati je kao radnu snagu, avaj, već dugo to nije moguće, ali je nemoguće i privoljeti nacionalistu da na drugoga gleda kao na sebi ravnog. Ako je većinska i jedina nacija jamstvo i simbol etničke čistoće, onda su manjine etnička nečistoća, one su onaj postotak koji iz rude zlata valja odstraniti kako bi se dobilo čisto, žeženo zlato, a to je nacija po kojoj se država i zove.

HR: Je li na medijskoj sceni prisutno i stereotipno izvještavanje o raznim političkim događajima i temama u našem društvu?

U takozvanim medijima kao i u običnom životu prevladava navika, rutina, novinari nemaju ni vremena, ni dobre volje, često ni mašte da se u ma koji događaj udube. Oni koji imaju nad novinarima moć, a to su već urednici, članovi kolegija, medijski savjeti, članovi upravnog odbora, pa sve do države i njenih saveznika i produkata, kao što su svećenstvo, armija, SANU, ne moraju novinarima prijetiti, niti sugerirati kako da pišu, čim sjedne pisati prosječni novinar pokušava ugoditi nadređenima i eliti, trudi se ispuniti njihova njemu dobro poznata očekivanja.

HR: Često se može čuti na raznim tribinama glede teme o manjinskim nacionalnim zajednicama da se te zajednice samogetoiziraju, pa zbog toga onda i nema u medijima i uopće u društvu više informacija o njima. Je li to točno?

Ne mislim da se manjine u Srbiji samogetoiziraju, u selima koja su blizu mog sela, a to su Kovačica, Debeljača, Uzdin, imam dojam da su ljudi svoji na svome, ali da su otvoreni i ljubazni prema, hajde da kažem i ja, većinskom življu.

Naši pak ljudi, naročito čini mi se u Njemačkoj, ne žele se sroditi s domicilnim stanovništvom, većina na Njemačku gleda samo kao na resurs, da zaradimo još koliko nam fali pa da se s ušteđevinom vratimo fino u domaju. Prema manjinama koje su u Srbiji jednako dugo kao i Srbi, beogradski mediji njeguju nešto što bih nazvao otmjenim, nadmenim nehajem. Što nas briga kako sviraju djeca iz Ruskog Krstura? Imaju svojih dvadeset minuta na Radio Novom Sadu, pa neka sluša tko hoće.

HR: Jesu li teme o nacionalnim manjinama neinteresantne za novinare i za konzumente raznih medija?

Pa mi imamo samo žuti tisak, a kako naše nacionalne manjine ne prave nikakve skandale, žurnalistima i publici one su dosadne.

HR: Je li količina informacija u medijima primjerena za dnevni meni konzumenata?

Nikada kao danas čovjek nije bio obasut, preplavljen i zatrpan kako materijalnim budalaštinama tako i budalaštinama iz čarobnog svijeta medija, to je neizdržljivo, i čovjek umjesto da postane svjestan svoje osobne neznatnosti i svoje suštinske jednakosti s drugim ljudskim bićima postaje razdražljiv, prezasićen. Ali je i dalje, ili je još više nego ranije, nesvjestan koliko podliježe onome što mu mediji sugeriraju: ako mu stotinu novinara kaže da mora biti ponižen, uvrijeđen i samim tim bijesan, jer je netko pustio helikopterčić sa zastavom Velike Albanije na nogometnoj utakmici, malograđanin će patiti i škrgutati zubima uvjeren da je to njegovo istinsko i osobno uvjerenje.

Razgovor vodio: Zvonko Sarić (Hrvatska riječ)
Tekst prenosimo uz dozvolu Hrvatske riječi