LATINKA PEROVIĆ: UVJETI RAĐAJU POTREBU ZA OPORBOM

Ako nemate alternativu u društvu, ako se nakon sloma državnog socijalizma i nakon dvadesetpetogodišnjeg raspada Jugoslavije vraćate na ono što je tomu prethodilo, pa čak i na granice represivnog aparata, onda ne možete imati ni oporbu; onda dolazite u situaciju da se desnica i ljevica bitno ne razlikuju

[divide icon=”circle” width=”medium”]

»Gdje dominira kolektivno, uvijek je malo mjesta za individualno; gdje dominira tradicionalno, uvijek se živi u strahu od moderniteta.«

Foto: Magločistač

Ovaj citat, kog je u Novom listu o studiji Latinke Perović Dominantna i neželjena elita koncem prošle godine potpisao Jaroslav Pecnik, vjerojatno mnogo bolje opisuje stanje duha dobrog dijela od nje mlađih naraštaja u Srbiji nego li samu autoricu. Otvorena i komunikativna Latinka Perović sušta je suprotnost tvrdnjama kako nerado daje intervjue. Za Hrvatsku riječ bilo je dovoljno da je pronađem na nedavnom predstavljanju Zbornika radova O duhu otvorenosti u subotičkoj Gradskoj knjižnici, jedna kratka molba i razgovor o palanci, kao najčešćoj asocijaciji kada je riječ o Radomiru Konstantinoviću (čijem djelu je Zbornik i posvećen) je počeo:

Palanka je svakako univerzalna kao pojava; to je metafora za zatvorenost društva koje može biti i u jednoj velikoj kulturnoj zemlji kao što je, primjerice, Velika Britanija danas ili naš susjed Mađarska. Dakle, jedna odvojenost od svijeta, jedno zatvaranje u krug svojih ideja i jedan strah od uspoređivanja, kretanja i posuđivanja ideja od drugih, konfrontiranja čak s idejama drugih koje je, naravno, uvijek i vrlo dramatično, ali je činitelj otvorenosti i činitelj kretanja. Konstantinović nije izmislio palanku u srpskoj kulturi. O njoj su pisali i njegovi prethodnici, srpski realistički pisci, vrlo važna takva je knjiga Isidore Sekulić Hronika palanačkog groblja. Pisali su i Konstantinovićevi suvremenici, Danilo Kiš i drugi naši stvaraoci. Dakle, Konstantinović govori o jednoj univerzalnoj pojavi koja na neki način upozorava da u zatvorenosti sigurno nije izlaz i za te pojedinačne probleme koje osjeća svaka sredina.

HR: Je li Srbija danas, po Vašem mišljenju, više palanka nego li prije 30-40 godina ili su drugačiji samo manifestativni oblici jednog u biti istog stanja duha?

Sigurno je da taj palanački duh postoji kao konstanta. On se ogleda u otporima europskim integracijama, ogledao se u otporima inovacijama u gospodarskom, kulturnom i političkom životu. Ali, paralelno s njim postoji i jedna tendencija k otvaranju društva i te su tendencije u permanentnom sukobu. Nisu bez dubine i bez izvjesne dramatičnosti, ali drugog izlaza nema. Ili ćete se vi zatvoriti i utvrditi mjerila samo po vašoj volji i faktički zaostajati i naći se negdje na margini svijeta ili ćete ući u utakmice koje su danas zahvatile globalni svijet, sudjelovati u njima i na taj način tražiti mjesto pod suncem u jednom mnogo otvorenijem, širem svijetu, čiji su ljudski problemi, kao i socijalna, kulturna i politička prava – opći.

HR: Vlast u Srbiji ni ne krije da je i za jednu i za drugu opciju: deklarativnu europsku, ali i emotivnu okrenutost Istoku, napose Rusiji. Ide li u praksi to jedno s drugim?

To su stalne tendencije u modernoj povijesti Srbije. Ta patrijarhalna zatvorenost u osloncu na slavenski svijet, koji se smatra i posebnom civilizacijom i čija je kristalizacijska točka Rusija. S druge strane, imamo i jednu otvorenost prema Europi koja je ipak najbolji dio našeg Planeta i u kojoj su ostvarena velika dostignuća u razvoju civilizacije, kulture, prava, pa i obveza građanina. To je jedna permanentna tenzija koja vlada u našem društvu. Može se reći da je prevlast te patrijarhalne tendencije, napose u njezinu osloncu na nacionalizam i teritorijalnu ekspanziju bivala veća. Danas je ona u stanovitoj imobilnosti i zastoju, ali ja ipak samtram da je srpsko društvo pluralno i da se u njemu javljaju i tendencije ka modernizaciji, otvaranju i ljudskim pravima. Na koncu, sve ovo što se događa oko djela Radomira Konstantinovića je jedna od manifestacija tih tendencija. Netko će reći da su one manjinske, ali je vrlo važno da one postoje i da, kako ja mislim, svatko treba uraditi ono što može.

HR: A kako gledate na empatiju, i vlasti u Srbiji ali i dobrog dijela građana, prema društvima koja su represivna, pa i militantna i u kojima su ljudska prava na začelju vrijednosnih normi?

To su populistička društva koja teže k političkoj unisonosti, odnosno k jednostranačkoj vladavini i koja su retorički orijentirana k Europi, ali koja su u praktičnom ponašanju spram nje vrlo rezervirana. Ta društva su na neki način utjecala i na teške ratne sukobe i na gubitak, prije svega ljudskog potencijala. Mnogo mladih ljudi je otišlo s Balkana i nastavlja i odlaziti. Iako je svijet u krizi, iako je sama Europa u krizi, ona još uvijek pruža širi prostor ljudskoj jedinki da nađe rješenje za sebe, da za to rješenje preuzme odgovornost za svoj život… To je pitanje ljudske slobode i na koncu društva koje bi se temeljilo na ljudskoj slobodi i pravu pojedinca da bira vlast, da ju kontrolira i smjenjuje bez dramatičnih obrta. Mi smo još prilično daleko od toga. Naše vlasti su bahate, raspolažu pretjeranom količinom moći, ne razvijaju institucije i ne poštuju pravila i procedure. Ali, vrlo je bitno da se definira taj društveni i povijesni ambijent i da se točno procijeni što koja orijentacija pruža kao prednost, a što kao nedostatak za razvoj pojedinca i ljudski napredak općenito.

HR: Gotovo pa je opća ocjena da Srbija nikada nije imala slabiju oporbu nego danas. Kako gledate na to da su se i dugogodišnje »perjanice demokratske misl«i poput Liberalno-demokratske partije, Lige socijaldemokrata Vojvodine, o Savezu vojvođanskih Mađara ne treba niti trošiti riječi, tako lako uklopile u savez s najjačom strankom?

Znate, uvjeti su ti koji rađaju potrebu za oporbom. Ako nemate alternativu u društvu, ako se nakon sloma državnog socijalizma i nakon dvadesetpetogodišnjeg raspada Jugoslavije vraćate na ono što je tomu prethodilo, pa čak i na granice represivnog aparata, onda ne možete imati ni oporbu. Onda dolazite u situaciju da se desnica i ljevica bitno ne razlikuju i ne potiču društvo da rješenja traži u konkurenciji na gospodarskom, političkom i kulturnom planu.

HR: Jeste li htjeli reći da danas živimo u jednopartijskom sustavu?

Tendencije su takve. Naravno, ima više stranaka s vrlo malim zastupništvom u Parlamentu u koji svatko želi ući kako bi sudjelovao u podjeli moći, a ne u njezinoj kontroli. To ostavlja dojam jednog unisonog političkog mentaliteta, jer mi možemo kritizirati političare kao pojedice, kao nositelje moći i kao izvršitelje određenih programa. Ali, činjenica je da su birači skloni tim populističkim strankama, da imaju vrlo jednostavne zahtjeve i velika očekivanja od države i da traže nekog »staratelja«. Sve to govori da građanin još nije spreman preuzeti odgovornost za svoj život i sudbinu.

HR: Kako to tumačite: kao političku nepismenost ili prostu indolenciju građana?

Latinka Perović, Gradska biblioteka Subotica, foto: Magločistač

To nije samo slučaj kod nas. Pogledajte samo Mađarsku, pa posljednji slučaj s Velikom Britanijom. To su kolektivistička društva koja su se račvala na narod kao kolektiv, kao subjekt povijesti i to je jako povezano s nacionalnim idejama i s tendencijama da se država teritorijalno zaokruži i da se ta igra raznih interesa i ideja, a koja proizlazi iz jednog slobodnijeg i odgovornijeg društva, eliminira u korist prostih i jednostavnih rješenja. Ona umnogome utiče i na politički ambijent, karakter demokracije i na promjene koje su bile očekivane. Postojala je jedna velika iluzija o njihovim brzim tokovima. Do toga nije došlo i društvo mora napraviti jednu bilancu što ga je dovelo do stanja inercije. Tu nije riječ samo o »lošim političarima«, jer oni proizlaze iz određene situacije, programa i stanja svijesti masa koje su, poput nas, pritisnute siromaštvom i zaostalošću i koje vjeruju u neke čudotvorce koji ih vrlo brzo mogu prevesti u neko idealno stanje. Oni, međutim, i dalje žive u jednom vrlo opresivnom i nasilnom društvu, društvu koje se teško oslobodilo ratne hipoteke i zločina; društvu koje je još uvijek podijeljeno oko uzroka rata i raspada države. Dakle, to su sve stvari koje zahtijevaju napor od svih aktera u društvu i to je put k jednom složenijem društvu koji je, očito, mnogo duži.

HR: Kakvom ocjenjujete dosadašnju ulogu medija u tome?

Na žalost, ne mislim da su mediji u Srbiji samo danas ovakvi kakvi su. Oni su uvijek služili tom pojednostavljivanju stvari, bili su instrument pojedinih grupa i klanova koji su pretendirali na moć. Stvarali su jednu konfuznu i bezizlaznu situaciju za građane i na neki način oni su razvraćivali društvo. Ipak, ne mislim da situaciju u društvu stvaraju mediji nego da su oni izraz stanja koje još uvijek ne omogućuje jasnu alternativu.

HR: Često se može čuti kako je u Srbiji danas jedan čovjek preuzeo ulogu institucija. Vidite li Vi osobno neku koja je preostala kao nezavisna?

S obzirom na to da dosta putujem po Srbiji, mislim da ima mnogo oaza koje teže nečemu novom, nečemu što je bliže čovjeku i suvremenim kretanjima u svijetu. Još uvijek nema političkih subjekata koji bi to povezivali i organizirali. Kada je riječ o samim institucijama, onda je to povjerenik za javne informacije, pučki pravobranitelj, puno nevladinih organizacija… Imate i među mladim ljudima puno previranja i vrlo je važno da tu mediji pružaju sliku o složenosti društva, jer ja, unatoč svoj kritičnosti koju imam prema srpskom društvu, mislim da je ono pluralnije nego što na prvi pogled izgleda.

HR: Kakvom u cijeloj ovoj priči vidite ulogu manjinskih političkih stranaka: kao nastalih silom prilika ili kao prirodnih težnji koje većinski narod teško meže razumjeti?

To je odraz stanja u multietničkim društvima. Prirodno je da se etničke zajednice organiziraju, napose da se u stanjima etničkog nacionalizma bore za svoja manjinska i ljudska prava, da imaju svoje institucije i da sudjeluju u Parlamentu i javnom životu općenito. Meni je to bitan element demokratizacije društva.

HR: Odnosi Srbije i Hrvatske mijenjaju se gotovo dnevnim ritmom, ali je činjenica da su oni već dulje vrijeme konstantno zategnuti. Kako gledate na to?

Na žalost, točno je da su ti odnosi zategnuti. Postoji čak i jedan međusobni neprijateljski jezik. U čemu je tu problem? Problem je u tome što se Hrvatska vrlo teško prihvaća kao država, a samim tim teško se prihvaća i njezina suverenost. Ali, Hrvatska je postala dio NATO pakta i članica je Europske unije. To je jedna nova situacija i mislim da je vrlo opasno prikivati, ne samo Hrvatsku, nego i svaku drugu državu za neke njene ekstremne tendencije kao što je to, recimo, ustaštvo u Hrvatskoj. Naravno da je to jedan problem, ali se hrvatsko društvo ne može identificirati s ustaštvom, jer je ono mnogo složenije. To pokazuje i situacija oko izbora i općenito mislim da ta napetost u odnosima između Srba i Hrvata nema nikakvu perspektivu, ne samo zbog srpskog življa u Hrvatskoj i hrvatskog u Srbiji nego zbog dviju zemalja koje su jako upućene jedna na drugu i koje vrlo mnogo ovise i u gospodarskom i u političkom pogledu. Mislim da je tu došlo do ozbiljne regresije i osjećam u javnosti jezik mržnje, koji nas vraća na stvari za koje smo mislili da pripadaju prošlosti.

HR: Skupština grada usvojila je odluku da zvanje Počasni građanin Subotice ove godine dobije Matija Bećković. Je li ovo još jedna pobjeda Filozofije palanke na razini najvišeg gradskog tijela?

Pa, znate što, Matija Bećković je pjesnik, akademik, čovjek prisutan u javnosti i čovjek s određenim političkim stavovima. Ali, činjenica je i da je ta ista Skupština odbila da njen Počasni građanin bude Radomir Konstantinović, i to ne jedanput nego dva puta. A ovo je, tako reći, »iz mjesta«  primila. Ali, na kraju, ona se sama odredila prema nekim vrijednostima i prema ljudima koji te vrijednosti zastupaju. Zašto to nije učinjeno na nekom drugom mjestu nego baš tu u Vojvodini je vezano za političke ambicije i odnose, ali to je pravo Skupštine. Vjerojatno ona za to ima i svoje obrazloženje.

Intervju, koji prenosimo uz dozvolu, objavljen je danas u listu “Hrvatska riječ”.