INTERVJU NELE TONKOVIĆ ZA NOVI MAGAZIN: ŠABAC JE GRAD PRVINA

INTERVJU NELE TONKOVIĆ ZA NOVI MAGAZIN: ŠABAC JE GRAD PRVINA

Nela Tonković, foto: NJ/Magločistač (arhiva)

Objavio: Magločistač

24.02.2019

Kategorija: Subotica

Nekadašnja direktorka Galerije savremene umetnosti u Subotici Nela Tonković odnedavno je na čelu Narodnog muzeja u Šapcu.

 

Iako je kultura široko polje, takvi transferi nisu uobičajeni. “U pravu ste, retki su transferi. Do transfera obično dolazi tako što profesori sa fakulteta prate svoje nekadašnje studente i preporuče ih ljudima koji imaju viziju da ostave trag, da mestu u kojem su poklone nešto što je prava vrednost. Učinilo mi se da je tako sa Šapcem; profesor sa fakulteta koji je pratio moj rad preporučio me je za ovo radno mesto, prihvatila sam oberučke, ne samo zbog profesionalnog izazova već i zato što verujem u kulturne vrednosti koje se stvaraju u Šapcu i verujem da u ovom trenutku od svih gradova u Srbiji Šabac vodi najpromišljeniju kulturnu politiku”, kaže Nela Tonković za Novi magazin.

 

*Pre nego što progovorimo o Šapcu, pitanje: zašto ste morali da odete iz Subotice?

U Galeriji je isticao moj četvorogodišnji mandat i kada sam konkurisala za još jedan pojavile su se nepravilnosti i poteškoće, pre svega zbog namere da se na to radno mesto dovede neko ko je podobniji. Ono što je meni bilo otežavajuća okolnost u Subotici, gde sam sa timom četiri godine uspešno vodila Galeriju, bio je nešto drugačiji pogled na kulturnu politiku u odnosu na onu koju je sprovodio Grad. Trudili smo se da Savremenu galeriju vodimo kao otvoreno mesto, sigurnu kuću za sve ideje koje su pomalo nesigurne; čini mi se da rukovodstvu Grada to nije odgovaralo, dovedena je druga osoba da vodi Galeriju, a meni se činilo da moj rad više ne može da se uklopi u te okvire.

 

*Da li samo pitanje pogleda na savremenu kulturu ili je bilo nekih političkih igara?

Naravno da je bilo politike. Nedavno sam bila u Sloveniji i razgovarala s kustoskinjom jedne privatne galerije koja se bavi fotografijom i pitala me je na kom sam radnom mestu, i kad sam joj kazala, rekla je: “Znam da ste bili u Subotici, pratila sam vaš rad, šta se desilo?” Ja sam odgovorila da je politika odlučila da promeni ljude, a ona je pitala da li je moguće: “Kod nas u Sloveniji menjaju se ministri, eventualno državni sekretari, ali, zaboga, ne menjaju se direktori galerija, pogotovo ne onih koje nisu u glavnom gradu!”

Prema tome, da, politika kumuje svemu u ovoj zemlji, pa tako i tome.

 

*Narodni muzej u Šapcu ima dugu tradiciju. Šta vi vidite kao nasleđe tog muzeja?

Nasleđe Narodnog muzeja u Šapcu je sasvim sigurno dobar odnos sa građanima. Ako prođemo kroz stalnu postavku, videćemo da je formirana tako da svaki građanin Šapca može da je razume i može lako da komunicira sa svojom prošlošću. Ona se ne sastoji od priča koje se tiču velike istorije, velikih bitaka, sastoji se od stvari koje su vezane za svakodnevni život, onih koje su prepoznatljive i koje dolaze kao tradicija. Narodni muzej svakako ima načina da svojim posetiocima ponudi još dublje ono što je zajednička istorija, ali usudila bih se da kažem da je nasleđe tog muzeja i dobar timski rad. Muzej u Šapcu je jedan od retkih koji je iznedrio stalnu postavku, napravljenu po svim savremenim uzusima u Evropi. I moram još da dodam, niko se tu nije posvađao; Narodni muzej čuva staru istoriju, ali isto tako proizvodi novu budućnost.

 

*Prepoznaju li Šapčani u toj postavci kako je bilo pre sto godina živeti u Šapcu?

Rekla bih da da. Postoji povelja koja svedoči o tome da je u Šapcu postojalo društvo koje je pomagalo siromašnim učenicima, ono što bi moglo da se pokrene i danas, i niz detalja koji svedoče o tome šta je dobra prošlost, ali i niz predmeta koji govore o tome šta je naša sadašnjost. Recimo, Šabac čuva pisaću mašinu Dušana Kovačevića, on je to poklonio Šapcu s namerom da ona tamo ne bude sama i ona je, zaista, u stalnoj postavci okružena predmetima koji govore o kulturnoj istoriji grada. Isto tako, ta postavka se na dobar način, s punim pijetetom seća i žrtava Prvog i Drugog svetskog rata i dotiče glavna mesta kroz lične priče koje mnogo govore svima koji su osetili lični gubitak u tim smutnim vremenima.

 

*Poznato je da je Šabac imao gazdu Jevrema, koji je doneo niz novina, da je prvi džez klub bio u Šapcu, da je prvi klavir donet u Šabac…

Šabac je grad prvina; meni su tako rekli; tamo je bilo prvo staklo na prozoru u Srbiji, prvi rendgen aparat koji je doneo otac Stanislava Vinavera, u pravu ste, i prvi klavir.

 

*Vi na neki način menjate rad, šta ćete novo, moderno doneti Šapcu?

Više komunikacije sa građanima, tim u Muzeju je sasvim spreman za tako nešto. Na moje ogromno oduševljenje, u Muzeju su me dočekali ljudi koji istinski vole svoj posao. Kustosi koji tamo rade i čitav tim posvećeni su onome što rade. Ono što može da se populariše je dvosmerni rad sa ljudima, komunikacija, više ćemo organizovati radionice, predavanja, pričaonice, uvešćemo nove forme komunikacije, ne samo o stalnoj postavci već i o onome što je istorija grada. Nadam se da ćemo tako stvoriti temelje da i naše vreme bude nečija bolja istorija ili bolja prošlost, kao što mi danas gledamo na prošlost kao bolji deo nas. Bićemo otvorenija ustanova koja će podstaći produkciju novih saznanja. Muzeji tome služe, ne samo da se divimo prošlosti nego da pokreću ovaj svet i da ga menjaju nabolje.

 

*Ne samo istorija sećanja nego proakivno saznavanje šta je to danas?

Da. Uvek se setim rečenice profesora Tomislava Šole, on je jedan od vodećih muzeologa u Jugoistočnoj Evropi, koji je zapisao da su muzeji tu da menjaju svet, a ne da raspravljaju o njegovoj prošlosti.

 

*Šta nikada nećete zaboraviti u poslu?

Mi radimo za zajednicu u kojoj delujemo, otvoreni smo i za turiste, ali radimo za ljude koji baštine ono što je u Muzeju: nikada neću zaboraviti da smo otvorena ustanova i da služimo kao mesto dijaloga, da sučelimo mišljenja i pustimo posetioce da odluče sami. I, konačno, nikada neću zaboraviti da su ljudi koji rade pravi kapital ustanove kulture, negovaću tim. U vremenima kad sve više mladih i stručnjaka odlazi, važno je setiti se da su ljudi najvažniji resurs koji imamo i ako udružimo ljude možemo da uradimo mnogo. U Šapcu neće biti velika promena, ali otvorićemo se.

 

*Andrej Mitrović je uveo čoveka kao nosioca istorije. Hoćete li vi Muzej učiniti mestom sećanja, ali koji će otvoriti vrata za nova zbivanja.

To je baš tako, naš fokus će biti kako svedočimo ljudima, ali ne kako izlažemo predmete; predmeti su bitni, s njima radimo, ali njihove priče treba da ispričamo ljudima i da ih ponesu. Prvog dana na poslu sačekao me je jedan gospodin koji ima puno starina i hteo je da kaže da je i on tu, da je i on muzej. Za mene je muzej svako ko hoda ulicama tog grada.

 

Izvor: Novi magazin

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.